Osnivač Majkrosofta je već skoro dvije decenije pri ili na vrhu listi najbogatijih ljudi na svijetu.
Toliko je Bil Gejts i jedan od najvećih filantropa na svijetu.
![]()
On je na desetine milijardi dolara uložio u svoju fondaciju.
U autorskom tekstu osnivač “Majkrosofta“ izlaže plan kako pomoću tehnoloških napredaka i mijenjanja svijesti mogu da se iskorjene ogromni problemi na koje se bogati svijet ne obazire.
“Bogatstvo vraćam jer se osećam odgovornim da pomognem”, kaže Gejts.
U autorskom tekstu, koji je prenio portal Wired, Gejts izlaže svoj plan kako na najbolji način pomoći siromašnima i iskorijeniti probleme koji ih muče.
"Pomalo sam opsjednut đubrivom. U stvari fasciniran sam njegovom ulogom i efektima, a ne korišćenjem. Idem na sastanke gdje je to glavna tema razgovora. Čitam knjige o njegovim efektima i problemima ukoliko se previše koristi.
Đubrivo je jedna od tema za koju moram sebe stalno da podsjećam da o njemu ne pričam na prijemima pošto ga većina ljudi ne smatra toliko interesantnim kao ja, navodi Gejts.
Ali kao i svako ko je pomalo opsjednut, smatram da je moje shvatanje potpuno opravdano. Dvoje od petoro ljudi na planeti danas duguju svoje živote visokim prinosima koji su omogućeni korišćenjem đubriva.
Osim toga, pomoglo je u pokretanju Zelene revolucije, prave eksplozije poljoprivredne produktivnosti koja je izvukla milione ljudi iz kandži siromaštva.
Ovih dana provodim mnogo vremena pokušavajući da unaprijedim inovacije koje će poboljšati ljudske živote na način kao što je to đubrivo uradilo. Da malo pojasnim. Punih 40 odsto svjetske populacije je danas živo zato što je 1909. godine nemački hemičar Fric Haber otkrio kako da napravi sintetički amonijak.
Evo još jednog primjera: slučajevi poliomijelitisa su opali 99 odsto u posljednjih 25 godina ne zato što je bolest prosto nestala sama od sebe, već zato što su vakcinu protiv nje razvili Albert Sabin i Džonas Salk.
Zahvaljujući takvim pronalascima život se polako popravlja širom svijeta. Dok pišem ovaj tekst može se zaključiti i potpuno suprotno. Više od 100.000 ljudi je poginulo u građanskom ratu u Siriji i veliki problemi, poput klimatskih promjena, prijete ljudskoj vrsti, a mi nemamo nikakvo rješenje za njih.
Ali ako pogledate na duže staze, po bilo kojem mjerilu progresa živimo u istorijski veličanstvenom dobu. Ratova je sve manje, a životni vijek se udvostručio u posljednjem vijeku. Sve više djece pohađa osnovnu školu. Svijet je bolji nego što je ikada bio.
Bogatstvo vraćamo društvu
![]()
Međutim, još nije dovoljno dobar. Ukoliko želimo da ubrzamo napredak moramo aktivno da učestvujemo u velikim dostignućima, kao što su to radili Haber, Sabin i Salk. To je prosta činjenica. Inovacije čine svijet boljim i više pronalazaka znači brži progres. Takvo vjerovanje pokreće moju suprugu Melindu i mene da vodimo našu fondaciju.
Naravno, nisu sve inovacije iste. Mi želimo da vratimo svoje bogatstvo nazad društvu tako da ono ima najveći efekat i zato tražimo prilike da ulažemo tamo gdje će investicija najviše da doprinese. To znači hvatanje u koštac sa najvećim svjetskim problemima i finansiranje najboljih rješenja.
Nemam magičnu formulu za davanje važnosti određenim problemima. Za mnoge probleme može se reći da su glavni. Bilo da je to siromaštvo, bolest, glad, ratovi, loše obrazovanje, loša vlast, politička nestabilnost, loša ekonomija ili položaj žena i djece.
Melinda i ja smo se fokusirali na iskorijenjivanje siromaštva i bolesti u svijetu i popravljanje obrazovnog sistema u SAD. Te smo ciljeve izabrali polazeći od ideje koju smo prihvatili od svojih roditelja: „Svačiji život jednako vrijedi“. Ako počnete od te premise vrlo brzo shvatite da svijet funkcioniše kao da životi određenih ljudi više vrijede.
Baš tu može da se napravi najveća razlika. Baš tu svaki dolar koji potrošite proizvodi najveći uticaj.
Osjećam se odgovornim
Znao sam još sa trideset i nešto godina da ću svoj imetak vratiti društvu. Uspjeh "Majkrosofta“ obezbijedio mi je ogromno bogatstvo i osjećao sam se odgovornim da ga koristim pažljivo.
Dosta sam čitao o tome kako vlade mnogih država premalo ulažu u osnovna naučna istraživanja. Smatram to velikom greškom. Ako ne damo naučnicima prostora i sredstava da produbljuju naše fundamentalno razumijevanje svijeta, nećemo obezbijediti zdrav temelj za inovacije narednih generacija.
Zaključio sam da je zato najbolje da napravim institut gdje bi najbolji umovi došli da istražuju i rade.
Tu promjenu u svom razmišljanju ne mogu tačno da dovedem u vezu sa određenim trenutkom, ali smatram da je sve počelo kada sam sa Melindom otišao u Afriku 1993. godine. Otputovali smo da bismo vidjeli divlje životinje na safariju, ali smo završili gledajući nevjerovatno siromaštvo.
Sjećam se da sam gledao kroz prozor kola kolonu žena sa velikim posudama vode na glavama. Pitali smo se koliko dugo te žene žive? Ko im čuva djecu dok ih nema? To je bio početak našeg obrazovanja o problemima najsiromašnijih.
Moj otac nam je 1996. godine poslao članak iz Njujork tajmsa o milionima djece koja svake godine umiru od rotavirusa, bolesti koja ne ubija decu u bogatim zemljama. Prijatelj mi je dao izveštaj Svjetske banke koji mi je otvorio oči u vezi sa problemima dječjih bolesti.
Bili smo šokirani što se tako malo čini na tom polju. Uprkos tome što su bogate vlade tiho davale pomoć, mali broj fondacija je išta radio po tom pitanju. Korporacije nisu radile na vakcinama ili lijekovima za bolesti koje su pogađale siromašno stanovništvo. Novine nisu pisale o umiranju te djece.
Kapitalizam ne može da se bavi problemima siromašnih
Razmišljanje o tome dovelo me je do toga da ponovo razmotrim svoje stavove o unapređivanju svijeta. Iskreni sam poklonik kapitalizma. To je najbolji sistem ikada smišljen kako bi pojedinačni služio širem interesu. Zaslužan je za neke od najvećih napredaka koji su popravili život milijardama ljudi, od aviona, preko klima uređaja do kompjutera.
Ali kapitalizam sam ne može da se pozabavi potrebama veoma siromašnih. To znači da tržišno orijentisane inovacije mogu još više da prošire jaz između bogatih i siromašnih. Vidio sam iz prve ruke koliki je taj jaz kada sam posjetio neke straćare u Durbanu u Južnoj Africi 2009. godine.
Kada sam vidio otvoreni javni nužnik vidio sam koliko zdravo za gotovo uzimam moderne sanitarije. U međuvremenu, dvije i po milijarde ljudi nemaju pristup osnovnim sanitarnim uslovima, što uzrokuje razvijanje bolesti koje odnose živote oko 1,5 miliona djece svake godine.
Vlade takođe ne doprinose da se ubrzaju i podstreknu potrebne inovacije. Iako pomoć bogatih zemalja spasava veliki broj života, vlasti po nekoj navici manje ulažu u razvoj i poboljšanje uslova života, posebno za siromašne. Dešava se i da je takav stav često uslovljen političkim razlozima, jer će opozicija ubirati političke poene ukoliko njihovi planovi propadnu ili se izjalove.
Do kasnih devedesetih odrekao sam se ideje o osnivanju insituta i umjesto toga sam počeo da tražim i investiram tamo gdje vlade i korporacije uopšte ne investiraju ili ulažu veoma malo. Zajedno sa Melindom otkrio sam gdje treba investirati kako bi se na najbolji način i sa najvećim učinkom pomoglo najsiromašnijima.
Potrebno je naći polugu
Tada sam došao na ideju takozvane katalitične filantropije, koja umnogome funkcioniše kao privatna tržišta. Investirate za najveću dobit. Ali postoji i ogromna razlika. U filantropiji investitor ne mora da dobija nikakvu dobit. Imamo dvostruki prilaz. Smanjujemo jaz kako bi siromašni svijet mogao što prije da primjeni inovacije iz bogatog svijeta i skrećemo što više svjetskih mozgova na rješavanje problema sa kojima se suočavaju siromašni.
Naravno, sve to dolazi sa velikim izazovima. Radite u globalnoj ekonomiji vrijednoj desetine biliona dolara, pa je svaki filantropski napor relativno mali. Ako hoćete da izazovete veliki efekat morate da nađete neku polugu da podignete što veći teret. Neki način da za jedan dolar ili sat vremena uloženih donesete dobrobit stotinu ili hiljadu puta veću.
Jedan od načina da se pronađe ta poluga jeste da se pozabavite problemom na koji vlasti i tržište ne obraćaju pažnju. Upravo to smo uradili kada smo vidjeli koliko se malo obraćalo pažnje na zdravlje siromašnih tokom devedesetih. Djeca su umirala od malih boginja za koje vakcina košta manje od 25 centi, što je značilo da postoji ogromna prilika da se sa malo uloženog spase mnogo života.
Isto je i sa malarijom. Kada smo potpisali prvu veliku donaciju za borbu protiv malarije skoro smo udvostručili količinu novca koja se ulagala širom svijeta. Ne zato što je naša donacija bila toliko velika već zato što se izuzetno malo ulagalo u to.
Ubijediti privatni sektor da ulaže
Takođe, radimo na tome da podstaknemo privatni sektor da ulaže, jer baš iz tog sektora najveći broj inovacija i dolazi. Katalitična filantropija ne može nikada da donese toliko novca kao privatni sektor, ali može da pomogne da više njihovih tehnoloških proboja koristi siromašnima.
Pogledajte šta se desilo za poljoprivredom u 20. vijeku. Decenijama su se naučnici trudili da uzgoje otpornije usjeve. Ali ti napori su najviše donosili bogatima, zaobilazeći siromašne. Ipak, negdje polovinom vijeka „Rokfeler“ i „Ford“ fondacije su se uključile. One su finansirale istraživanje Normana Borlaugda da proizvede nove vrste pšenice koja rađa mnogo više. To je izazvalo Zelenu revoluciju.
I sam Borlaug je rekao: „Đubrivo je bilo gorivo koje je pokrenulo Zelenu revoluciju, ali su novi usjevi bili katalizator koji ju je započeo“. Nijedna privatna kompanija nije imala interes da uloži u njegovo istraživanje. Nije bilo profita. Ali danas svi ljudi koji su se zbog toga izvukli iz siromaštva predstavljaju ogromno tržište za koje se te iste kompanije bore.
Urođeno saosećanje za druge
U srcu sam optimista. Tehnologija nam pomaže da prebrodimo najveće izazove. Isto tako, približava ljude i smanjuje razlike i udaljenost. Danas možemo da vidimo ljude koji su hiljadama kilometara udaljeni i pričamo sa njima u realnom vremenu.
Mislim da ta bolja komunikacija mnogo pomaže u sve većem interesovanju običnih ljudi za probleme svjetskog siromaštva i bolesti.
Bogati više ne mogu da ignorišu takve stvari, čak i ako se one dešavaju na drugom kraju planete. Tehnologija otključava urođeno saosjećanje koje imamo prema drugim ljudskim bićima.
Na kraju, kombinacija naučnih otkrića i rastuća globalna svijest možda je i najjače oruđe koje možemo da iskoristimo kako bi unaprijdili ovaj svijet".
Toliko je Bil Gejts i jedan od najvećih filantropa na svijetu.
On je na desetine milijardi dolara uložio u svoju fondaciju.
U autorskom tekstu osnivač “Majkrosofta“ izlaže plan kako pomoću tehnoloških napredaka i mijenjanja svijesti mogu da se iskorjene ogromni problemi na koje se bogati svijet ne obazire.
“Bogatstvo vraćam jer se osećam odgovornim da pomognem”, kaže Gejts.
U autorskom tekstu, koji je prenio portal Wired, Gejts izlaže svoj plan kako na najbolji način pomoći siromašnima i iskorijeniti probleme koji ih muče.
"Pomalo sam opsjednut đubrivom. U stvari fasciniran sam njegovom ulogom i efektima, a ne korišćenjem. Idem na sastanke gdje je to glavna tema razgovora. Čitam knjige o njegovim efektima i problemima ukoliko se previše koristi.
Đubrivo je jedna od tema za koju moram sebe stalno da podsjećam da o njemu ne pričam na prijemima pošto ga većina ljudi ne smatra toliko interesantnim kao ja, navodi Gejts.
Ali kao i svako ko je pomalo opsjednut, smatram da je moje shvatanje potpuno opravdano. Dvoje od petoro ljudi na planeti danas duguju svoje živote visokim prinosima koji su omogućeni korišćenjem đubriva.
Osim toga, pomoglo je u pokretanju Zelene revolucije, prave eksplozije poljoprivredne produktivnosti koja je izvukla milione ljudi iz kandži siromaštva.
Ovih dana provodim mnogo vremena pokušavajući da unaprijedim inovacije koje će poboljšati ljudske živote na način kao što je to đubrivo uradilo. Da malo pojasnim. Punih 40 odsto svjetske populacije je danas živo zato što je 1909. godine nemački hemičar Fric Haber otkrio kako da napravi sintetički amonijak.
Evo još jednog primjera: slučajevi poliomijelitisa su opali 99 odsto u posljednjih 25 godina ne zato što je bolest prosto nestala sama od sebe, već zato što su vakcinu protiv nje razvili Albert Sabin i Džonas Salk.
Zahvaljujući takvim pronalascima život se polako popravlja širom svijeta. Dok pišem ovaj tekst može se zaključiti i potpuno suprotno. Više od 100.000 ljudi je poginulo u građanskom ratu u Siriji i veliki problemi, poput klimatskih promjena, prijete ljudskoj vrsti, a mi nemamo nikakvo rješenje za njih.
Ali ako pogledate na duže staze, po bilo kojem mjerilu progresa živimo u istorijski veličanstvenom dobu. Ratova je sve manje, a životni vijek se udvostručio u posljednjem vijeku. Sve više djece pohađa osnovnu školu. Svijet je bolji nego što je ikada bio.
Bogatstvo vraćamo društvu
Međutim, još nije dovoljno dobar. Ukoliko želimo da ubrzamo napredak moramo aktivno da učestvujemo u velikim dostignućima, kao što su to radili Haber, Sabin i Salk. To je prosta činjenica. Inovacije čine svijet boljim i više pronalazaka znači brži progres. Takvo vjerovanje pokreće moju suprugu Melindu i mene da vodimo našu fondaciju.
Naravno, nisu sve inovacije iste. Mi želimo da vratimo svoje bogatstvo nazad društvu tako da ono ima najveći efekat i zato tražimo prilike da ulažemo tamo gdje će investicija najviše da doprinese. To znači hvatanje u koštac sa najvećim svjetskim problemima i finansiranje najboljih rješenja.
Nemam magičnu formulu za davanje važnosti određenim problemima. Za mnoge probleme može se reći da su glavni. Bilo da je to siromaštvo, bolest, glad, ratovi, loše obrazovanje, loša vlast, politička nestabilnost, loša ekonomija ili položaj žena i djece.
Melinda i ja smo se fokusirali na iskorijenjivanje siromaštva i bolesti u svijetu i popravljanje obrazovnog sistema u SAD. Te smo ciljeve izabrali polazeći od ideje koju smo prihvatili od svojih roditelja: „Svačiji život jednako vrijedi“. Ako počnete od te premise vrlo brzo shvatite da svijet funkcioniše kao da životi određenih ljudi više vrijede.
Baš tu može da se napravi najveća razlika. Baš tu svaki dolar koji potrošite proizvodi najveći uticaj.
Osjećam se odgovornim
Znao sam još sa trideset i nešto godina da ću svoj imetak vratiti društvu. Uspjeh "Majkrosofta“ obezbijedio mi je ogromno bogatstvo i osjećao sam se odgovornim da ga koristim pažljivo.
Dosta sam čitao o tome kako vlade mnogih država premalo ulažu u osnovna naučna istraživanja. Smatram to velikom greškom. Ako ne damo naučnicima prostora i sredstava da produbljuju naše fundamentalno razumijevanje svijeta, nećemo obezbijediti zdrav temelj za inovacije narednih generacija.
Zaključio sam da je zato najbolje da napravim institut gdje bi najbolji umovi došli da istražuju i rade.
Tu promjenu u svom razmišljanju ne mogu tačno da dovedem u vezu sa određenim trenutkom, ali smatram da je sve počelo kada sam sa Melindom otišao u Afriku 1993. godine. Otputovali smo da bismo vidjeli divlje životinje na safariju, ali smo završili gledajući nevjerovatno siromaštvo.
Sjećam se da sam gledao kroz prozor kola kolonu žena sa velikim posudama vode na glavama. Pitali smo se koliko dugo te žene žive? Ko im čuva djecu dok ih nema? To je bio početak našeg obrazovanja o problemima najsiromašnijih.
Moj otac nam je 1996. godine poslao članak iz Njujork tajmsa o milionima djece koja svake godine umiru od rotavirusa, bolesti koja ne ubija decu u bogatim zemljama. Prijatelj mi je dao izveštaj Svjetske banke koji mi je otvorio oči u vezi sa problemima dječjih bolesti.
Bili smo šokirani što se tako malo čini na tom polju. Uprkos tome što su bogate vlade tiho davale pomoć, mali broj fondacija je išta radio po tom pitanju. Korporacije nisu radile na vakcinama ili lijekovima za bolesti koje su pogađale siromašno stanovništvo. Novine nisu pisale o umiranju te djece.
Kapitalizam ne može da se bavi problemima siromašnih
Razmišljanje o tome dovelo me je do toga da ponovo razmotrim svoje stavove o unapređivanju svijeta. Iskreni sam poklonik kapitalizma. To je najbolji sistem ikada smišljen kako bi pojedinačni služio širem interesu. Zaslužan je za neke od najvećih napredaka koji su popravili život milijardama ljudi, od aviona, preko klima uređaja do kompjutera.
Ali kapitalizam sam ne može da se pozabavi potrebama veoma siromašnih. To znači da tržišno orijentisane inovacije mogu još više da prošire jaz između bogatih i siromašnih. Vidio sam iz prve ruke koliki je taj jaz kada sam posjetio neke straćare u Durbanu u Južnoj Africi 2009. godine.
Kada sam vidio otvoreni javni nužnik vidio sam koliko zdravo za gotovo uzimam moderne sanitarije. U međuvremenu, dvije i po milijarde ljudi nemaju pristup osnovnim sanitarnim uslovima, što uzrokuje razvijanje bolesti koje odnose živote oko 1,5 miliona djece svake godine.
Vlade takođe ne doprinose da se ubrzaju i podstreknu potrebne inovacije. Iako pomoć bogatih zemalja spasava veliki broj života, vlasti po nekoj navici manje ulažu u razvoj i poboljšanje uslova života, posebno za siromašne. Dešava se i da je takav stav često uslovljen političkim razlozima, jer će opozicija ubirati političke poene ukoliko njihovi planovi propadnu ili se izjalove.
Do kasnih devedesetih odrekao sam se ideje o osnivanju insituta i umjesto toga sam počeo da tražim i investiram tamo gdje vlade i korporacije uopšte ne investiraju ili ulažu veoma malo. Zajedno sa Melindom otkrio sam gdje treba investirati kako bi se na najbolji način i sa najvećim učinkom pomoglo najsiromašnijima.
Potrebno je naći polugu
Tada sam došao na ideju takozvane katalitične filantropije, koja umnogome funkcioniše kao privatna tržišta. Investirate za najveću dobit. Ali postoji i ogromna razlika. U filantropiji investitor ne mora da dobija nikakvu dobit. Imamo dvostruki prilaz. Smanjujemo jaz kako bi siromašni svijet mogao što prije da primjeni inovacije iz bogatog svijeta i skrećemo što više svjetskih mozgova na rješavanje problema sa kojima se suočavaju siromašni.
Naravno, sve to dolazi sa velikim izazovima. Radite u globalnoj ekonomiji vrijednoj desetine biliona dolara, pa je svaki filantropski napor relativno mali. Ako hoćete da izazovete veliki efekat morate da nađete neku polugu da podignete što veći teret. Neki način da za jedan dolar ili sat vremena uloženih donesete dobrobit stotinu ili hiljadu puta veću.
Jedan od načina da se pronađe ta poluga jeste da se pozabavite problemom na koji vlasti i tržište ne obraćaju pažnju. Upravo to smo uradili kada smo vidjeli koliko se malo obraćalo pažnje na zdravlje siromašnih tokom devedesetih. Djeca su umirala od malih boginja za koje vakcina košta manje od 25 centi, što je značilo da postoji ogromna prilika da se sa malo uloženog spase mnogo života.
Isto je i sa malarijom. Kada smo potpisali prvu veliku donaciju za borbu protiv malarije skoro smo udvostručili količinu novca koja se ulagala širom svijeta. Ne zato što je naša donacija bila toliko velika već zato što se izuzetno malo ulagalo u to.
Ubijediti privatni sektor da ulaže
Takođe, radimo na tome da podstaknemo privatni sektor da ulaže, jer baš iz tog sektora najveći broj inovacija i dolazi. Katalitična filantropija ne može nikada da donese toliko novca kao privatni sektor, ali može da pomogne da više njihovih tehnoloških proboja koristi siromašnima.
Pogledajte šta se desilo za poljoprivredom u 20. vijeku. Decenijama su se naučnici trudili da uzgoje otpornije usjeve. Ali ti napori su najviše donosili bogatima, zaobilazeći siromašne. Ipak, negdje polovinom vijeka „Rokfeler“ i „Ford“ fondacije su se uključile. One su finansirale istraživanje Normana Borlaugda da proizvede nove vrste pšenice koja rađa mnogo više. To je izazvalo Zelenu revoluciju.
I sam Borlaug je rekao: „Đubrivo je bilo gorivo koje je pokrenulo Zelenu revoluciju, ali su novi usjevi bili katalizator koji ju je započeo“. Nijedna privatna kompanija nije imala interes da uloži u njegovo istraživanje. Nije bilo profita. Ali danas svi ljudi koji su se zbog toga izvukli iz siromaštva predstavljaju ogromno tržište za koje se te iste kompanije bore.
Urođeno saosećanje za druge
U srcu sam optimista. Tehnologija nam pomaže da prebrodimo najveće izazove. Isto tako, približava ljude i smanjuje razlike i udaljenost. Danas možemo da vidimo ljude koji su hiljadama kilometara udaljeni i pričamo sa njima u realnom vremenu.
Mislim da ta bolja komunikacija mnogo pomaže u sve većem interesovanju običnih ljudi za probleme svjetskog siromaštva i bolesti.
Bogati više ne mogu da ignorišu takve stvari, čak i ako se one dešavaju na drugom kraju planete. Tehnologija otključava urođeno saosjećanje koje imamo prema drugim ljudskim bićima.
Na kraju, kombinacija naučnih otkrića i rastuća globalna svijest možda je i najjače oruđe koje možemo da iskoristimo kako bi unaprijdili ovaj svijet".