Dosta je gospodo SELJACI!
by Faris Nanić
"Krajnje je vrijeme i da se kaže dosta bošnjačkoj gluposti, primitivizmu, iskvarenosti, neznanju i sklonosti improvizacijama koji potiču i povećavaju postojeće predrasude prema njima.."
![]()
Zamislite da se nalazite u bliskoj budućnosti, u Hrvatskoj, na brdovitom Balkanu, a u Evropskoj uniji. Kriza je, demonstracije, štrajkovi su gotovo svakodnevni, a caruje sve veća nezaposlenost. Primjetna bijeda te populizmi raznih vrsta dominiraju informacijskom domenom i vašim životima. Politička kriza uzela je maha, dobrano potpomognuta sve težom ekonomskom depresijom. I vi ste jedna od osoba pogođenih gotovo svim aspektima krize i kodomena ste terora informacija kojima ne možete više odrediti vjerodostojnost, a još manje istinitost.
Zamislite potom situaciju u kojoj gradonačelnik glavnog grada neke od susjednih država na jednom relativno gledanom regionalnom TV kanalu, odnosno digitalnoj mreži, izjavi kako ovakva krizna Hrvatska mora doživjeti reorganizaciju i ustavne promjene koje će garantirati teritorijalni preustroj koji će omogućiti jednoj malobrojnijoj etničkoj zajednici da tako ostvari svoja prava na političku zastupljenost te predloži i kako – formiranjem političkog entiteta na području nekoliko županija, gdje pripadnici te manjine čine ili su činili većinu 1991. godine.
Zamislite onda da bivši predsjednik jedne od susjednih država ponudi ovako nestabilnoj Hrvatskoj plan teritorijalnog preustroja s više višeetničkih cjelina i to prezentira Evropskoj uniji i međunarodnoj zajednici.
Zamislite da premijer jedne od susjednih država dođe u službenu posjetu Hrvatskoj, pogođenoj nemirima i protestnim okupljanjima, i to u Rijeku, pri tomu zaobišavši Zagreb, te, iako s dobrosusjedskim namjerama i ponudama, tamo pohodi prostorije jedne od nacionalističkih stranaka jedne malobrojnije etničke zajednice u Hrvatskoj, gdje mu pred kamerama pokažu križ/krst/polumjesec oštećen u nedavnim rasističkim, a zapravo socijalno uzrokovanim divljanjima navijača NK Prvoborac, na primjer, koji su organizirano, kao pripadnici brojnijeg naroda prešli Riječinu i došli praviti nerede u mirnom, istočnom dijelu Rijeke, pretežito monoetničkom.
Zamislite, na koncu, predsjednika neke od susjednih država kako na noge u „državnički“ posjet dolazi jednom županu koji ga voda po grobištima pripadnika svoga naroda, nekima vrlo sumnjiva statusa i porijekla, a on na kraju tom županu, na klaviru odsvira neku „našu“, domaću, za dušu razgaliti, na primjer „Ti si žena druga mog“ Tome Zdravkovića. Dok mediji s obje strane izvještavaju o susretu dva državnika.
Pokušajte si predstaviti kako zamjenik premijera jedne od susjednih država, dok u ovako neodrživoj Hrvatskoj traju ponekad i nasilni socijalni nemiri, pozove sebi dragog i odanog župana i nakon sastanka izvijesti zainteresiranu javnost kako je obaveza njegove zemlje da štiti tu županiju. Ili, mislite još huđe, još luđe. Da isti vice premijer pozove predsjednika političkog entiteta, nastalog spajanjem dijelova teritorija nekoliko županija koji je jamac opstanka malobrojnije etničke zajednice u Hrvatskoj i izjavi, nakon bilateralnog sastanka, kako je obaveza njegove zemlje zaštita integriteta baš tog političkog entiteta, a ne čitave susjedne mu države.
Naš i strani pik zibneri
Ne možete? Jasno da ne možete. Dok se tako u strahu za vlastitu zemlju, kao u noćnoj mori preznojavate, ogorčeni kao lojalni građani svoje zemlje, patrioti – stanite na časak. Razbudite se i ovu suludu maštariju iz budućnosti transponirajte u vrijeme sadašnje, a izmišljene državne dužnosnike neodredivih zemalja asocirajte s jednom od dviju poznatih državnih zastava. Dok oni tako ne postanu srbijanski i hrvaćanski državni dužnosnici. Pa se redom podsjetite da ste to već negdje, nedavno, vidjeli ili čuli. Imate li možda osjećaj deja vu-a?
Napregnite malo moždane vijuge i prokrčite avenije sjećanja i redom će vam se ukazivati prilika izvjesnog Milana Bandića, pa stanovitog Stipe Mesića, zatim nekog Zorana Milanovića, i nešto viđenijeg Ive Josipovića te na koncu i besprizornog Aleksandra Vučića. Jer su ti likovi, ta gospoda baš to, opisano na početku i učinili. Ne u Hrvatskoj, ne u Srbiji, već u Bosni i Hercegovini. Taj je deja vu potpuno stvaran i jednako toliko nevjerojatan. Odnosno, nevjerojatan je i nezamisliv za Srbiju i Hrvatsku jer je neprihvatljiv moralno, politički, diplomatski i po mjerilima elementarnog ukusa i kućnog odgoja. Predstavlja flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države, pa se lideri ostalih zemalja u regiji i Evropi to libe učiniti.
Svoga, sve tanjeg obraza radi. No, taj je obrazac, nažalost, potpuno normalan za Bosnu i Hercegovinu, gdje baš svatko iz susjedstva misli da može učiniti ili reći pokoju o unutarnjem uređenju, političkom sistemu, individualnim i kolektivnim pravima njezinih stanovnika, pa makar bila i elementarno glupa. Za razliku od svojih regionalnih i evropskih kolega, hrvaćanski se i srbijanski „lideri“ ne libe istoga i djelatno doprinose produbljivanju podjela i etničkoj homogenizaciji i etnoteritorijalizaciji koja nema nikava utemeljenja u povijesti, a bogme ni u zdravom razumu.
Da ti naši pik zibneri nisu usamljeni u svojim pregnućima, svjedoči i najnoviji kratkotrajan politički favorit slobodnoga svijeta – pučistički ukrajinski „premijer“ Arsenij Jacjenjuk. Taj je sirotan nedavno pokušao održati „predavanje“ navodno neupućenima na Zapadu o U-Krajini i njezinoj borbi za slobodu koja, naravno, počinje i završava euroatlantskim integracijama. Da bi što vjernije dočarao situaciju, prošlost, sadašnjost i budućnost U-Krajine, a posebice geopolitičku realnost i tendencije, neupućenom američkom i evropskom recipijentu njegovih predavanja uprizorio je jednu političku kartu. Na toj karti sve su zemlje lijepo narisane, od U-Krajine do EU-nije. Negdje posred toga dirljivog prikaza, ukrašenog žutim evropskim zvjezdicama iz dubokog sna napaćena ukrajinskog naroda, ustobočila se jedna jako, jako proširena postojeća, samostalna, suverena i međunarodno priznata članica U-nije, Horvatija, kako ju on okrsti. Oko nje Mađarska, Rumunija, čak i Albanija… Ali nigdje Slovenije, Bosne niti Srbije. A bogme niti Crne Gore i Makedonije. On je novi, pa nije znao, reći će njegovi apologeti. Podvališe mu njegovi, dobro zamaskirani proruski suradnici, vriskat će njegovi partijski gauleiteri.
No, stvarnost je negdje drugdje. Leži upravo u, i izvana primijećenoj, aroganciji hrvatskih i srpskih političara, povjesničara, novinara, pisaca, profesora koji zemlju Bosnu, koja se povijesno smjestila i razvijala između njih, umjesto kao poželjnu tampon zonu svojih nesporazuma i velikodržavnih projekata, ciklusa osveta i podmirenja računa, tretiraju kao svoju pokrajinu ili barem, dio nje smatraju ekskluzivnm teritorijem svojih glavnih etničkih konstituenata čiji pripadnici žive u Bosni, odnosno odnedavna se takvima ćute.
Korak je to samo do stupnja arogancije koja negira postojanje i povijest cijeloga naroda koji je najbrojniji u Bosni, a čiji pripadnici žive i u Hrvatskoj i u Srbiji, do sve glasnijih zazivanja njezine podjele između Srba i Hrvata jer oni treći ne postoje. Ovomu svjedoče i potpuno otvorene izjave, bez rezerve ili ograde, čak i nastavnika u hrvaćanskom obrazovnom procesu, predavača hrvatskog jezika i književnosti, kako su Bošnjaci izmišljen narod, pa se Bosnu i Hercegovinu treba dijeliti između valjda „neizmišljenih“ Srba i Hrvata. Kada se malobrojni i bojažljivi bosanski i bošnjački javni poslenici, najrjeđe jako uplašeni historiografi, pobune, suprotstave i pokušaju prezentirati malkice drukčiju sliku stvarnosti, onu bližu istini, nađu se na vjetrometini napada iz svih balkanskih busija, desničarskih i lijevih jugonostalgičarskih. Prvi zamjeraju „neovlašteno“ kopanje po nacionalnim ranama prilično rupičaste povijesti, s puno mitova i legendi, a potonji prozivaju za nacionalizam i olako vrše izjednačavanje svih nacionalnih pokreta i ideja. Gdje se tu zagubila istina, nije ni bitno u vremenu u kojem je najvažnije dobro izgledati i atraktivno prikazati, makar i potpunu laž.
Quousque tandem
Iznositelje istine i glasne opominjače prozivaju iz busija, iza plotova, ne kontraargumentima, novim dokazima, već prozivanjima po forumima opskurnih internet stranica da usred njihova glavnog grada Zagreba, oni ne-pripadnici njihove nacije (Bošnjaci u Hrvatskoj), kako god obrazovani bili, nemaju pravo o istini govoriti. Istovremeno, potpuno je normalno valjda, da se oni, iako nebitni i opskurni likovi iza internetskih nadimaka, poput zvaničnih dužnosnika matične im države, upliću u sve poslove suverene susjedne države, ali i manje više skrivena negiranja postojanja jednog naroda.
Građanski koncept države koji nije niti nov, niti bi trebao biti nepoznat i takvim podkapacitiranim intelektima, podrazumijeva da građani jedne zemlje, plaćajući porez, imaju pravo participirati u budžetskim sredstvima koja svojim radom osiguravaju, a koja koriste u manje od desetine iznosa koje godišnje uplaćuju u državni proračun. To nema veze s njihovom nacionalnom ili vjerskom pripadnošću, već samo s građanskom, dakle s državljanstvom. U tom smislu, hrvaćanskim je Bošnjacima glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo, kao što je bosanskim Hrvatima glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb. Unatoč tomu, i istovremeno, neki od ovih napadača iza busija i plotova, iza taraba i iz pećina, građani druge, one iste susjedne države, Bosne, uživaju u znatno većim iznosima sredstva iz državnog proračuna Hrvatske, a kače se i na državni proračun svoje zemlje koju bi dijelili. Nevjerojatno, u 21. stoljeću, konceptualizacija ideja iz devetnaestog, retardacija u fazi od puna dva stoljeća. Baš evropski. Rezultat je kaos misli, riječi i (ne)djela. Čista shizofrenija.
Nije li vrijeme da se kaže – Dosta, gospodo. Dosta je negiranja Bosne kao povijesne države vjekovnog političko-pravnog kontinuiteta, koju tek od austrougarske okupacije zovu i Hercegovinom. Dosta je negiranja njezina najbrojnijeg naroda kojemu je bilo zabranjeno deklarirati se svojim povijesnim, vrlo dobro i dugo dokumentiranim nazivom – Bošnjaci i kojemu je od 1907. bilo zabranjeno svoj jezik nazivati kako je također dobro i dugo dokumentirano – bosanskim. Dosta je laži, historiografskih, medijskih, politikantskih, pučkih i pseudoznanstvenih kojima se zazivaju podjele i negira čitav jedan narod.
Međutim, krajnje je vrijeme i da se kaže dosta bošnjačkoj gluposti, primitivizmu, iskvarenosti, neznanju i sklonosti improvizacijama koji potiču i povećavaju postojeće predrasude prema njima. Dok bujaju ove karakteristike, apatični smo, ništa ne poduzimamo, prepuštamo se sudbini, biramo i na vlast postavljamo sve besprizornije birokrate, sve korumpiranije neznalice, sve lukavije kukavice i sve potkupljivije bezdušnike. Takvima prepuštamo i naše vjekovne i nove institucije prema kojima se oni odnose s istom destruktivnom strašću. Krajnje je vrijeme da sebi priznamo kako smo najodgovorniji za naše stanje, za sve veću pustoš duha.
Kako isto tako, u dobroj mjeri ne razumijemo građanski koncept moderne države, svodeći ga ili na protunarodni ili na nacionalno neosjetljiv, odnosno nadnacionalan, ovisno svrstavamo li se desno ili lijevo od centra. Pa se tako, gdje Bošnjaci čine apsolutnu većinu stanovništva, olako zaboravljaju kolektivna prava pripadnika druga dva naroda, a manjine da se ne spominje, po načelu „mjera za mjeru“ jer to isto rade i oni drugi gdje su u većini. Zaklinjući se u u višeetničnost i multikulturalnost, iako je u potonjem slučaju riječ o podvali, bilo bi bolje zvati to interkulturalnošću, Bošnjaci se pridružuju pravljenju etnički „čistih“ teritorija i tako se u potpunosti solidariziraju s ekstremnim politikama koje se pretvaraju biti reprezentantima bosanskohrvatskih i bosanskosrpskih interesa. Ali, nije li to i zakonomjerno?
Može li se stvarni građanski koncept države ne reducirati na dva navedena stereotipa u glavama većine naroda koji uživa slušajući turbo folk i ostvariti se u punini razlikovnosti, slojevitosti individualnih i kolektivnih identiteta i poštivanja istih kada se ne poštuju osnovne regule civiliziranog (a to znači građanskog) društva? U zemlji u kojoj se otima prostor od javnosti i bespravno grade ružne građevine različitih namjena, u zemlji u kojoj su rijeke sve prljavije, a gradovi neizdrživo smrde po industrijskom otpadu jer se ne ulaže u najosnovnije filtere otpadnih kemijskih elemenata u zastarjeloj proizvodnji. U društvu gdje su Bošnjaci, skoro pa nadpolovična većina stanovništva, najviše zaudaraju, i za lijepa i čista vremena, baš gradovi u kojima oni čine najbrojnije stanovništvo – Maglaj, Visoko, Sarajevo, Zenica.
Jeza podilazi od sasma utemeljene pretpostavke o klizanju divljih naselja ružnih kućerina po sarajevskim i brežuljcima i brdima drugih gradova, mahom niklih poslije rata koji tako pompezno nazivaju obrambeno-oslobodilačkim. Obrambeno-oslobodilački svjesne vlasti, zarad prebrojavanja glasova na, sve više, cirkuskim predstavama koje se zovu demokratski izbori, tu divlju i protucivilizacijsku, negrađansku praksu su bez ograde tolerirale, u nekim slučajevima i poticale. Istovremeno, gotovo ništa nisu učinile da se aktivno, financijski pomogne održiv povratak svih prognanih i izbjeglih, ili barem većine njih, čime bi se znatno oslabio pritisak na takvu otimačinu i trajno uništavanje prostora kao jednog od osnovnih javnih dobara, učvršćujući svoju, bošnjačku ili quasi bošnjačku vlast na tako uneređenim teritorijima. Nisu, naravno, vlasti koje se prave da predstavljaju Srbe i Hrvate u Bosni, ništa bolje, u mnogomu su i gore, ali zbog manje brojnosti i gustoće naseljenosti, njihovo estetsko nasilje nije toliko bolno vidljivo. Osim možda u Međugorju, ili Doboju, Laktašima.
Nije li vrijeme da se i protugrađanskim, anticivilizacijskim halkama u Bošnjaka, bez obzira iz koje političke partije dolazili, također kaže – Dosta gospodo SELJACI? Nije li vrijeme da ih se poduči kako biti građaninom znači prije svega biti nenasilnim, a onda i tolerantnim za svaku moralno utemeljnu različitost, no istovremeno i odlučnim, odgovornim, konsekventnim i posvećenim općem, a ne samo svome dobru. Za uputu u građanski koncept ne trebaju tražiti ništa više, ali niti išta manje od Knjige u koju se zaklinju. Knjige čiji naziv u prijevodu znači Svečitana. Knjige koja im ukoričena, kao mrtva riječ, stoji na najvišim policama i rafovima, pokazuje se se namjernicima da svjedoči o svjesnosti civilizacijskih utemeljenja domaćina i doživljava kao nacionalni program, ili pak, sakrivena od očiju posjetitelja, leži u kakvoj mračnoj ladici, a doživljava ju se samo kao ne baš poželjan kulturno-civilizacijski inventar. U svakom se slučaju ne čita.
Da, zaista – Dosta gospodo Bošnjaci!
Izvor: BEHAR.HR | Casopis za kulturu i drustvena pitanja
by Faris Nanić
"Krajnje je vrijeme i da se kaže dosta bošnjačkoj gluposti, primitivizmu, iskvarenosti, neznanju i sklonosti improvizacijama koji potiču i povećavaju postojeće predrasude prema njima.."
Zamislite da se nalazite u bliskoj budućnosti, u Hrvatskoj, na brdovitom Balkanu, a u Evropskoj uniji. Kriza je, demonstracije, štrajkovi su gotovo svakodnevni, a caruje sve veća nezaposlenost. Primjetna bijeda te populizmi raznih vrsta dominiraju informacijskom domenom i vašim životima. Politička kriza uzela je maha, dobrano potpomognuta sve težom ekonomskom depresijom. I vi ste jedna od osoba pogođenih gotovo svim aspektima krize i kodomena ste terora informacija kojima ne možete više odrediti vjerodostojnost, a još manje istinitost.
Zamislite potom situaciju u kojoj gradonačelnik glavnog grada neke od susjednih država na jednom relativno gledanom regionalnom TV kanalu, odnosno digitalnoj mreži, izjavi kako ovakva krizna Hrvatska mora doživjeti reorganizaciju i ustavne promjene koje će garantirati teritorijalni preustroj koji će omogućiti jednoj malobrojnijoj etničkoj zajednici da tako ostvari svoja prava na političku zastupljenost te predloži i kako – formiranjem političkog entiteta na području nekoliko županija, gdje pripadnici te manjine čine ili su činili većinu 1991. godine.
Zamislite onda da bivši predsjednik jedne od susjednih država ponudi ovako nestabilnoj Hrvatskoj plan teritorijalnog preustroja s više višeetničkih cjelina i to prezentira Evropskoj uniji i međunarodnoj zajednici.
Zamislite da premijer jedne od susjednih država dođe u službenu posjetu Hrvatskoj, pogođenoj nemirima i protestnim okupljanjima, i to u Rijeku, pri tomu zaobišavši Zagreb, te, iako s dobrosusjedskim namjerama i ponudama, tamo pohodi prostorije jedne od nacionalističkih stranaka jedne malobrojnije etničke zajednice u Hrvatskoj, gdje mu pred kamerama pokažu križ/krst/polumjesec oštećen u nedavnim rasističkim, a zapravo socijalno uzrokovanim divljanjima navijača NK Prvoborac, na primjer, koji su organizirano, kao pripadnici brojnijeg naroda prešli Riječinu i došli praviti nerede u mirnom, istočnom dijelu Rijeke, pretežito monoetničkom.
Zamislite, na koncu, predsjednika neke od susjednih država kako na noge u „državnički“ posjet dolazi jednom županu koji ga voda po grobištima pripadnika svoga naroda, nekima vrlo sumnjiva statusa i porijekla, a on na kraju tom županu, na klaviru odsvira neku „našu“, domaću, za dušu razgaliti, na primjer „Ti si žena druga mog“ Tome Zdravkovića. Dok mediji s obje strane izvještavaju o susretu dva državnika.
Pokušajte si predstaviti kako zamjenik premijera jedne od susjednih država, dok u ovako neodrživoj Hrvatskoj traju ponekad i nasilni socijalni nemiri, pozove sebi dragog i odanog župana i nakon sastanka izvijesti zainteresiranu javnost kako je obaveza njegove zemlje da štiti tu županiju. Ili, mislite još huđe, još luđe. Da isti vice premijer pozove predsjednika političkog entiteta, nastalog spajanjem dijelova teritorija nekoliko županija koji je jamac opstanka malobrojnije etničke zajednice u Hrvatskoj i izjavi, nakon bilateralnog sastanka, kako je obaveza njegove zemlje zaštita integriteta baš tog političkog entiteta, a ne čitave susjedne mu države.
Naš i strani pik zibneri
Ne možete? Jasno da ne možete. Dok se tako u strahu za vlastitu zemlju, kao u noćnoj mori preznojavate, ogorčeni kao lojalni građani svoje zemlje, patrioti – stanite na časak. Razbudite se i ovu suludu maštariju iz budućnosti transponirajte u vrijeme sadašnje, a izmišljene državne dužnosnike neodredivih zemalja asocirajte s jednom od dviju poznatih državnih zastava. Dok oni tako ne postanu srbijanski i hrvaćanski državni dužnosnici. Pa se redom podsjetite da ste to već negdje, nedavno, vidjeli ili čuli. Imate li možda osjećaj deja vu-a?
Napregnite malo moždane vijuge i prokrčite avenije sjećanja i redom će vam se ukazivati prilika izvjesnog Milana Bandića, pa stanovitog Stipe Mesića, zatim nekog Zorana Milanovića, i nešto viđenijeg Ive Josipovića te na koncu i besprizornog Aleksandra Vučića. Jer su ti likovi, ta gospoda baš to, opisano na početku i učinili. Ne u Hrvatskoj, ne u Srbiji, već u Bosni i Hercegovini. Taj je deja vu potpuno stvaran i jednako toliko nevjerojatan. Odnosno, nevjerojatan je i nezamisliv za Srbiju i Hrvatsku jer je neprihvatljiv moralno, politički, diplomatski i po mjerilima elementarnog ukusa i kućnog odgoja. Predstavlja flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države, pa se lideri ostalih zemalja u regiji i Evropi to libe učiniti.
Svoga, sve tanjeg obraza radi. No, taj je obrazac, nažalost, potpuno normalan za Bosnu i Hercegovinu, gdje baš svatko iz susjedstva misli da može učiniti ili reći pokoju o unutarnjem uređenju, političkom sistemu, individualnim i kolektivnim pravima njezinih stanovnika, pa makar bila i elementarno glupa. Za razliku od svojih regionalnih i evropskih kolega, hrvaćanski se i srbijanski „lideri“ ne libe istoga i djelatno doprinose produbljivanju podjela i etničkoj homogenizaciji i etnoteritorijalizaciji koja nema nikava utemeljenja u povijesti, a bogme ni u zdravom razumu.
Da ti naši pik zibneri nisu usamljeni u svojim pregnućima, svjedoči i najnoviji kratkotrajan politički favorit slobodnoga svijeta – pučistički ukrajinski „premijer“ Arsenij Jacjenjuk. Taj je sirotan nedavno pokušao održati „predavanje“ navodno neupućenima na Zapadu o U-Krajini i njezinoj borbi za slobodu koja, naravno, počinje i završava euroatlantskim integracijama. Da bi što vjernije dočarao situaciju, prošlost, sadašnjost i budućnost U-Krajine, a posebice geopolitičku realnost i tendencije, neupućenom američkom i evropskom recipijentu njegovih predavanja uprizorio je jednu političku kartu. Na toj karti sve su zemlje lijepo narisane, od U-Krajine do EU-nije. Negdje posred toga dirljivog prikaza, ukrašenog žutim evropskim zvjezdicama iz dubokog sna napaćena ukrajinskog naroda, ustobočila se jedna jako, jako proširena postojeća, samostalna, suverena i međunarodno priznata članica U-nije, Horvatija, kako ju on okrsti. Oko nje Mađarska, Rumunija, čak i Albanija… Ali nigdje Slovenije, Bosne niti Srbije. A bogme niti Crne Gore i Makedonije. On je novi, pa nije znao, reći će njegovi apologeti. Podvališe mu njegovi, dobro zamaskirani proruski suradnici, vriskat će njegovi partijski gauleiteri.
No, stvarnost je negdje drugdje. Leži upravo u, i izvana primijećenoj, aroganciji hrvatskih i srpskih političara, povjesničara, novinara, pisaca, profesora koji zemlju Bosnu, koja se povijesno smjestila i razvijala između njih, umjesto kao poželjnu tampon zonu svojih nesporazuma i velikodržavnih projekata, ciklusa osveta i podmirenja računa, tretiraju kao svoju pokrajinu ili barem, dio nje smatraju ekskluzivnm teritorijem svojih glavnih etničkih konstituenata čiji pripadnici žive u Bosni, odnosno odnedavna se takvima ćute.
Korak je to samo do stupnja arogancije koja negira postojanje i povijest cijeloga naroda koji je najbrojniji u Bosni, a čiji pripadnici žive i u Hrvatskoj i u Srbiji, do sve glasnijih zazivanja njezine podjele između Srba i Hrvata jer oni treći ne postoje. Ovomu svjedoče i potpuno otvorene izjave, bez rezerve ili ograde, čak i nastavnika u hrvaćanskom obrazovnom procesu, predavača hrvatskog jezika i književnosti, kako su Bošnjaci izmišljen narod, pa se Bosnu i Hercegovinu treba dijeliti između valjda „neizmišljenih“ Srba i Hrvata. Kada se malobrojni i bojažljivi bosanski i bošnjački javni poslenici, najrjeđe jako uplašeni historiografi, pobune, suprotstave i pokušaju prezentirati malkice drukčiju sliku stvarnosti, onu bližu istini, nađu se na vjetrometini napada iz svih balkanskih busija, desničarskih i lijevih jugonostalgičarskih. Prvi zamjeraju „neovlašteno“ kopanje po nacionalnim ranama prilično rupičaste povijesti, s puno mitova i legendi, a potonji prozivaju za nacionalizam i olako vrše izjednačavanje svih nacionalnih pokreta i ideja. Gdje se tu zagubila istina, nije ni bitno u vremenu u kojem je najvažnije dobro izgledati i atraktivno prikazati, makar i potpunu laž.
Quousque tandem
Iznositelje istine i glasne opominjače prozivaju iz busija, iza plotova, ne kontraargumentima, novim dokazima, već prozivanjima po forumima opskurnih internet stranica da usred njihova glavnog grada Zagreba, oni ne-pripadnici njihove nacije (Bošnjaci u Hrvatskoj), kako god obrazovani bili, nemaju pravo o istini govoriti. Istovremeno, potpuno je normalno valjda, da se oni, iako nebitni i opskurni likovi iza internetskih nadimaka, poput zvaničnih dužnosnika matične im države, upliću u sve poslove suverene susjedne države, ali i manje više skrivena negiranja postojanja jednog naroda.
Građanski koncept države koji nije niti nov, niti bi trebao biti nepoznat i takvim podkapacitiranim intelektima, podrazumijeva da građani jedne zemlje, plaćajući porez, imaju pravo participirati u budžetskim sredstvima koja svojim radom osiguravaju, a koja koriste u manje od desetine iznosa koje godišnje uplaćuju u državni proračun. To nema veze s njihovom nacionalnom ili vjerskom pripadnošću, već samo s građanskom, dakle s državljanstvom. U tom smislu, hrvaćanskim je Bošnjacima glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo, kao što je bosanskim Hrvatima glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb. Unatoč tomu, i istovremeno, neki od ovih napadača iza busija i plotova, iza taraba i iz pećina, građani druge, one iste susjedne države, Bosne, uživaju u znatno većim iznosima sredstva iz državnog proračuna Hrvatske, a kače se i na državni proračun svoje zemlje koju bi dijelili. Nevjerojatno, u 21. stoljeću, konceptualizacija ideja iz devetnaestog, retardacija u fazi od puna dva stoljeća. Baš evropski. Rezultat je kaos misli, riječi i (ne)djela. Čista shizofrenija.
Nije li vrijeme da se kaže – Dosta, gospodo. Dosta je negiranja Bosne kao povijesne države vjekovnog političko-pravnog kontinuiteta, koju tek od austrougarske okupacije zovu i Hercegovinom. Dosta je negiranja njezina najbrojnijeg naroda kojemu je bilo zabranjeno deklarirati se svojim povijesnim, vrlo dobro i dugo dokumentiranim nazivom – Bošnjaci i kojemu je od 1907. bilo zabranjeno svoj jezik nazivati kako je također dobro i dugo dokumentirano – bosanskim. Dosta je laži, historiografskih, medijskih, politikantskih, pučkih i pseudoznanstvenih kojima se zazivaju podjele i negira čitav jedan narod.
Međutim, krajnje je vrijeme i da se kaže dosta bošnjačkoj gluposti, primitivizmu, iskvarenosti, neznanju i sklonosti improvizacijama koji potiču i povećavaju postojeće predrasude prema njima. Dok bujaju ove karakteristike, apatični smo, ništa ne poduzimamo, prepuštamo se sudbini, biramo i na vlast postavljamo sve besprizornije birokrate, sve korumpiranije neznalice, sve lukavije kukavice i sve potkupljivije bezdušnike. Takvima prepuštamo i naše vjekovne i nove institucije prema kojima se oni odnose s istom destruktivnom strašću. Krajnje je vrijeme da sebi priznamo kako smo najodgovorniji za naše stanje, za sve veću pustoš duha.
Kako isto tako, u dobroj mjeri ne razumijemo građanski koncept moderne države, svodeći ga ili na protunarodni ili na nacionalno neosjetljiv, odnosno nadnacionalan, ovisno svrstavamo li se desno ili lijevo od centra. Pa se tako, gdje Bošnjaci čine apsolutnu većinu stanovništva, olako zaboravljaju kolektivna prava pripadnika druga dva naroda, a manjine da se ne spominje, po načelu „mjera za mjeru“ jer to isto rade i oni drugi gdje su u većini. Zaklinjući se u u višeetničnost i multikulturalnost, iako je u potonjem slučaju riječ o podvali, bilo bi bolje zvati to interkulturalnošću, Bošnjaci se pridružuju pravljenju etnički „čistih“ teritorija i tako se u potpunosti solidariziraju s ekstremnim politikama koje se pretvaraju biti reprezentantima bosanskohrvatskih i bosanskosrpskih interesa. Ali, nije li to i zakonomjerno?
Može li se stvarni građanski koncept države ne reducirati na dva navedena stereotipa u glavama većine naroda koji uživa slušajući turbo folk i ostvariti se u punini razlikovnosti, slojevitosti individualnih i kolektivnih identiteta i poštivanja istih kada se ne poštuju osnovne regule civiliziranog (a to znači građanskog) društva? U zemlji u kojoj se otima prostor od javnosti i bespravno grade ružne građevine različitih namjena, u zemlji u kojoj su rijeke sve prljavije, a gradovi neizdrživo smrde po industrijskom otpadu jer se ne ulaže u najosnovnije filtere otpadnih kemijskih elemenata u zastarjeloj proizvodnji. U društvu gdje su Bošnjaci, skoro pa nadpolovična većina stanovništva, najviše zaudaraju, i za lijepa i čista vremena, baš gradovi u kojima oni čine najbrojnije stanovništvo – Maglaj, Visoko, Sarajevo, Zenica.
Jeza podilazi od sasma utemeljene pretpostavke o klizanju divljih naselja ružnih kućerina po sarajevskim i brežuljcima i brdima drugih gradova, mahom niklih poslije rata koji tako pompezno nazivaju obrambeno-oslobodilačkim. Obrambeno-oslobodilački svjesne vlasti, zarad prebrojavanja glasova na, sve više, cirkuskim predstavama koje se zovu demokratski izbori, tu divlju i protucivilizacijsku, negrađansku praksu su bez ograde tolerirale, u nekim slučajevima i poticale. Istovremeno, gotovo ništa nisu učinile da se aktivno, financijski pomogne održiv povratak svih prognanih i izbjeglih, ili barem većine njih, čime bi se znatno oslabio pritisak na takvu otimačinu i trajno uništavanje prostora kao jednog od osnovnih javnih dobara, učvršćujući svoju, bošnjačku ili quasi bošnjačku vlast na tako uneređenim teritorijima. Nisu, naravno, vlasti koje se prave da predstavljaju Srbe i Hrvate u Bosni, ništa bolje, u mnogomu su i gore, ali zbog manje brojnosti i gustoće naseljenosti, njihovo estetsko nasilje nije toliko bolno vidljivo. Osim možda u Međugorju, ili Doboju, Laktašima.
Nije li vrijeme da se i protugrađanskim, anticivilizacijskim halkama u Bošnjaka, bez obzira iz koje političke partije dolazili, također kaže – Dosta gospodo SELJACI? Nije li vrijeme da ih se poduči kako biti građaninom znači prije svega biti nenasilnim, a onda i tolerantnim za svaku moralno utemeljnu različitost, no istovremeno i odlučnim, odgovornim, konsekventnim i posvećenim općem, a ne samo svome dobru. Za uputu u građanski koncept ne trebaju tražiti ništa više, ali niti išta manje od Knjige u koju se zaklinju. Knjige čiji naziv u prijevodu znači Svečitana. Knjige koja im ukoričena, kao mrtva riječ, stoji na najvišim policama i rafovima, pokazuje se se namjernicima da svjedoči o svjesnosti civilizacijskih utemeljenja domaćina i doživljava kao nacionalni program, ili pak, sakrivena od očiju posjetitelja, leži u kakvoj mračnoj ladici, a doživljava ju se samo kao ne baš poželjan kulturno-civilizacijski inventar. U svakom se slučaju ne čita.
Da, zaista – Dosta gospodo Bošnjaci!
Izvor: BEHAR.HR | Casopis za kulturu i drustvena pitanja