Svi znamo da se virus ebole proširio do te mjere da je izmakao kontroli. Pojavio se, a gdje bi drugo, u crnoj napaćenoj Africi.
Opće je poznato da "civilizirani" svijet eksploatiše afričke sirovine koje pripadaju tamošnjim ljudima i nikom drugom. Za uzvrat, ne dobiju ama baš ništa.
Ljudi žive u neopisivoj bijedi. Povremeno, posjete ih kojekakve UN-ove "ambasadorice", sve odreda gadura za gadurom koje nisu sposobne brinuti ni o vlastitoj djeci, niti imaju ikakve ideje šta je to porodica i šta zapravo znači žrtvovati se za drugoga.
Naravno, tu su i razni "dobrotvori", koji su to onda i samo onda kad se njihov prilog za gladnu afričku djecu odbija od poreza. Natovari se nekoliko šlepera hrane, čiju podjelu prate najskuplje medijske kuće. Na kraju, dostava pomoći, distribucija i prigodno slikanje košta više od njene vrijednosti. Konačno, ma kolika bila ta pomoć, ona je uvijek jednokratna. Nigdje ni na vidiku sistematskog rješavanja problema. Mogle bi crnje, ne daj Bože, živnuti, ionako ih je previše.
Vratimo se na ebolu koja se nije pojavila baš juče. Poznata je već dugo, niko ni mukaet, sve dok je ta strašna boleština "tamo dole". Sad, kad je očito izmakla kontroli, nešto se, kao, ubrzano radi na pronalaženju lijeka.
Amerikanci, pasije skotovi, šalju vojsku "tamo dole", da pomognu u širenju epidemije. Kako će vojska tu pomoći? Pucaće u živo meso, ubijati kao štakore sve sumnjve koji se usude izaći iz stroge karantene.
Da li je moguć jedan scenario, kada će se neka nova ebola ipak nekako provući u civilizirani svijet i pokositi milione onih koji generacijama crpe Afriku?
Mislim na scenario kao iz filmova. Ali ne sasretnim krajem, kada neki američki specijalac, zajedno sa mladom znanstvenicom, hrabro uđe u žarište epidemije, nađe nekog nultog nosioca i tako spasi svijet.
Opće je poznato da "civilizirani" svijet eksploatiše afričke sirovine koje pripadaju tamošnjim ljudima i nikom drugom. Za uzvrat, ne dobiju ama baš ništa.
Ljudi žive u neopisivoj bijedi. Povremeno, posjete ih kojekakve UN-ove "ambasadorice", sve odreda gadura za gadurom koje nisu sposobne brinuti ni o vlastitoj djeci, niti imaju ikakve ideje šta je to porodica i šta zapravo znači žrtvovati se za drugoga.
Naravno, tu su i razni "dobrotvori", koji su to onda i samo onda kad se njihov prilog za gladnu afričku djecu odbija od poreza. Natovari se nekoliko šlepera hrane, čiju podjelu prate najskuplje medijske kuće. Na kraju, dostava pomoći, distribucija i prigodno slikanje košta više od njene vrijednosti. Konačno, ma kolika bila ta pomoć, ona je uvijek jednokratna. Nigdje ni na vidiku sistematskog rješavanja problema. Mogle bi crnje, ne daj Bože, živnuti, ionako ih je previše.
Vratimo se na ebolu koja se nije pojavila baš juče. Poznata je već dugo, niko ni mukaet, sve dok je ta strašna boleština "tamo dole". Sad, kad je očito izmakla kontroli, nešto se, kao, ubrzano radi na pronalaženju lijeka.
Amerikanci, pasije skotovi, šalju vojsku "tamo dole", da pomognu u širenju epidemije. Kako će vojska tu pomoći? Pucaće u živo meso, ubijati kao štakore sve sumnjve koji se usude izaći iz stroge karantene.
Da li je moguć jedan scenario, kada će se neka nova ebola ipak nekako provući u civilizirani svijet i pokositi milione onih koji generacijama crpe Afriku?
Mislim na scenario kao iz filmova. Ali ne sasretnim krajem, kada neki američki specijalac, zajedno sa mladom znanstvenicom, hrabro uđe u žarište epidemije, nađe nekog nultog nosioca i tako spasi svijet.