Na današnji dan prije 21 godinu, u vrijeme brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, u opkoljenom Sarajevu održan je Bošnjački sabor. Tog 27. septembra 1993. godine, u vrlo teškim i presudnim trenucima za Bošnjake i BiH, koji su bili izloženi sistemskom uništenju, u glavnom gradu naše zemlje okupili su se tada najveći intelektualci našeg naroda i razgovarali o sudbini zemlje s hiljadugodišnjim kontinuitetom postojanja.
Na zasjedanju Bošnjačkog sabora bilo je prisutno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde.
Krupne odluke
Bošnjački intelektualci na Saboru su donijeli dvije historijske odluke. Usvojili su Deklaraciju kojom su vratili zabranjeno ime muslimanskog naroda - Bošnjak. Drugom odlukom, Bošnjački sabor opredijelio se za jedinstvenu državu BiH u njenim historijskim granicama - sabornici su odbili podjelu BiH!
Predsjednik Radnog predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković, koji je otvorio sjednicu s jednom tačkom dnevnog reda - Razmatranje mirovnog plana i izjašnjavanje o prihvatanju ili neprihvatanju posljednje ponuđene ženevske verzije mirovnog sporazuma.
Prof. Duraković pozdravio je predsjednika Inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, akademika prof. dr. Muhameda Filipovića i ministra vanjskih poslova dr. Harisa Silajdžića.
Otvarajući zasjedanje, u svom čuvenom govoru Alija Isaković prisutnima je, između ostalog, rekao: „U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti da to obavimo, osnovne naše institucije („Preporod“, tadašnje Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i „Merhamet“) pokrenuli su sazivanje ovoga sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i, po mogućnosti, svih regija“.
Isaković: Čuveni govor
Prije nego što su sabornici donijeli odluku o protivljenju podjeli BiH, na zasjedanju su bošnjački intelektualci razmatrali tada aktuelni nacrt ženevskog projekta sporazuma o uspostavljanju mira u BiH. U skladu s tim projektom, BiH se trebala transformirati u uniju tri republike - bošnjačku, srpsku i hrvatsku.
Nakon brojnih diskusija o tome da li prihvatiti podjelu ili ne, učesnici Sabora rekli su - „ne“. Na pitanje: ”Da li po Vašem mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog paketa?”, 53 sabornika odgovorila su sa „da“, 78 ih je bilo protiv, dok se 218 njih opredijelilo za prihvatanje, ali pod uvjetom vraćanja teritorija otetih silom. Ta odluka mogla se tumačiti i kao odbijanje potpisa, što je značilo i čvrst stav protiv podjele BiH.
Akademik Muhamed Filipović za „Dnevni avaz“, 21 godinu poslije, potcrtava važnost Sabora u našoj nacionalnoj, političkoj i kulturnoj historiji.
Filipović: Postavio uvjet
- Činjenica je da Bošnjaci kao narod nisu bili priznati od 1906. godine, kada je Austrija zabranila bošnjačko ime, ukinula časopis „Bošnjak“ i zabranila upotrebu termina bosanski jezik. Od tada do 1993. bošnjačko ime bilo je ilegalno. Štaviše, u vrijeme rasprava o nacionalnom identitetu muslimana, 60-ih, 70-ih, 80-ih godina predstavnici srpske nacije, ne nacionalisti, nego komunisti, vodeći ljudi srpskog naroda, uvjetovali su priznanje našeg postojanja odricanjem od bošnjačkog identiteta - govori akademik Filipović, koji je na Saboru održao referat o nacionalnom identitetu Bošnjaka, napisao rezoluciju koja je usvojena, a u kojoj, kako podsjeća, „stoji da smo mi Bošnjaci i da je naša država BiH“.
Ovaj, jedan od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca, podsjeća kako su 1990. godine on i Adil Zulfikarpašić pokrenuli inicijativu da SDA, koja je tada nastala kao stranka, usvoji stav da su muslimani narod koji ima svoje etničko i nacionalno ime Bošnjaci. Međutim, kako ističe, predsjednik SDA Alija Izetbegović i njegovi saradnici su to tada odbili.
Dramatične situacije
- Zašto se kasnije promijenilo stajalište Alije Izetbegovića i stranke SDA? Zašto su prihvatili da se održi Bošnjački sabor? Kada je mene Alija Izetbegović pozvao da dođem iz Ženeve i rekao da se priprema održavanje sabora, kazao sam da, ako će to biti muslimanski sabor, ja neću doći. Nisam ja muslimanski intelektualac, muslimanski intelektualci su hodže, ja sam bošnjački intelektualac ili intelektualac muslimanske vjere. Rekao mi je da oni prihvataju da to bude Bošnjački sabor te da se priprema rezolucija o priznanju bošnjačke nacionalnosti - prisjeća se prof. Filipović.
Akademik ističe da su nakon toga karakter Sabora definirali on, Alija Izetbegović, Mustafa ef. Cerić, Edah Bećirbegović, Alija Isaković i Enes Duraković.
- Oni koji su pripremali paralelni kongres, odnosno zasjedanje Skupštine na kojoj su namjeravali donijeti odluku o proglašenju države, pokušali su da na Saboru dovedu u pitanje stanovište da naš narod podržava jedinstvenu i cjelovitu BiH. Bilo je na Saboru vrlo dramatičnih situacija, ljudi su oštro reagirali na takve pokušaje, pa su oni odbačeni. Nažalost, ideja o podjeli bila je krišom sadržana, a realizirana je kasnije kroz Dejtonski sporazum. Dakle, ne možemo reći da je Bošnjački sabor u potpunosti uspio u svojim stavovima, jer ljudi koji su donosili glavne političke odluke nisu poštovali stavove Sabora - ističe prof. Filipović.
Predsjednik Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) prof. dr. Nedžad Mulabegović, također, napominje da Sabor ima svoj historijski kontekst i značaj, a to su vraćanje našeg imena Bošnjaci i opredjeljenje za jedinstvenu BiH. On navodi da su intelektualci u VKBI-u prije nekoliko godina ozbiljno razmišljali o održavanju novog bošnjačkog sabora, ali da je bilo određenih pokušaja politizacije pa se odustalo.
Mulabegović: Evropski profil BiH
- Ali, nismo definitivno odustali od te ideje, premda smatram da nama ne trebaju neke posebne nacionalne strategije iz prostog razloga jer ono što je interes BiH to je interes Bošnjaka. Tu postoji apsolutni znak jednakosti. Zato ne želimo na bilo koji način izlaziti s bilo kakvim ekskluzivitetom, nego smatramo da BiH ovakva kakva jeste multinacionalna i multikulturalna treba da ide u smislu definiranja svoga evropskog profila kroz pristupanje Evropskoj uniji - naglasio je predsjednik VKBI-a.
I prema stajalištu dekana Fakulteta političkih nauka i dugogodišnjeg predsjednika „Preporoda“ prof. dr. Šaćira Filandre, Sabor je izuzetno važan zbog činjenice da je tada izvršena renominacija muslimanske nacije u bošnjačku.
Filandra: Teška vremena
- Tada je aklamacijom bošnjačkih predstavnika, biranih s tada slobodnih teritorija po reprezentativnim kriterijima, promijenjeno, odnosno vraćeno ime naroda u kojem su se bosanski muslimani prozvali Bošnjacima. U povijesnom smislu to je najznačajniji konkretni i jedini rezultat toga sabora.
Druga stvar koju bi vrijedilo spomenuti jeste to da je u tim teškim ratnim trenucima uloga bošnjačke inteligencije u donošenju odluka bila značajna. Najznačajniji bošnjački intelektualci tada su sudjelovali u politici i na određen način bili pozvani u različite oblike donošenja odluka i o državi i naciji. I tog je učestvovanja bošnjačke inteligencije u bošnjačkoj politici u postratnim godinama bilo sve manje, da bismo danas dobili to da faktički inteligencije u politici nema skoro nikako - ističe prof. Filandra.
Radončić u čuvenom tekstu „Harakiri u Holiday Innu“ upozorio na opasnost od podjele
Utemeljitelj „Avaza“ i današnji lider SBB-a Fahrudin Radončić: Autor teksta
Među prvima koji su nedvosmisleno ustali protiv podjele BiH bio je i „Bošnjački avaz“, tadašnji petnaestodnevnik, iz kojeg je nastao današnji najtiražniji politički dnevni list u zemlji, naš „Dnevni avaz“.
U čuvenom tekstu pod naslovom „Harakiri u Holiday Innu“ „Bošnjački avaz“ je prije tačno 21 godinu, u svom prvom broju, upozorio na opasnosti podjele Bosne.
- Turbulentnost političkih događaja tokom posljednja dva mjeseca, a pogotovo od prethodnog zasjedanja Skupštine, ne obećava ničega dobrog narodu Bosne i Hercegovine. Krucijalna državna pitanja se, prelamanjem preko koljena urgentnosti, pretvaraju u najobičnije logističke probleme nedostatka ili nabavke struje, plina i svježe hrane, što se u glavi prosječnog građanina sve zajedno pretvara u melodramatično pitanje „da li ću se ikada više najesti janjetine?“
Nostalgija za normalnim životom dobija (a i poticana je medijima) tako jak intenzitet da se pod njenom plimom može sakriti svaka destrukcija političke budućnosti. Pojedinci, kao Edhem Bičakčić iz SDA, čak tvrde da ženevskom podjelom Republike BiH bošnjački narod nije izgubio rat, jer je dobio državu koju prije nije imao.
Faksimil iz prvog broja „Bošnjačkog avaza“
Gluma poslanika
Republika bosanska biva slavljena kao država bošnjačkog naroda u kojoj će se on „polagano“ razvijati, bez obzira što se ona ne može, sa svim svojim neosiguranim teritorijalnim rukavcima, smatrati vojno održivom, osim ako nećemo trajno ostati militarizirana država.
Najgušća naseljenost u Evropi tog, uglavnom, neplodnog teritorija i njegova okruženost sa dva neprijateljska državna giganta, nije izgleda nikakav razlog da roditelje iz vrha bosanske vlasti natjera da abortiraju svog mongoloida. Oni i dalje insistiraju na tome da je podjela nezavisne države nužna i stoga zajedno s neprijateljima prave unutarnje granice da bi podjela bila legalna.
Gluma poslanika da o nečemu odlučuju pretvorila se u puku mimikriju kada su ustanovili da njihove obavezujuće upute s avgustovskog zasjedanja nisu u potpunosti poštovane, pošto je rečeno da se „sporazum ne može prihvatiti u ovom obliku“. To su tužno konstatirali, ne usuđujući se ograničiti kompetencije odlučivanja vladajuće pregovaračke grupe. Uz to, nije bilo pitanja vezanih za razloge potpisivanja sporazuma Izetbegović - Krajišnik kojim se i Srbiji i Hrvatskoj dopušta mogućnost preuzimanja bh. teritorija samo uz provedeni referendum na okupiranim teritorijima.
Sporazum je potpisan nakon pristajanja paljanske „skupštine“ na ženevski sporazum, a predsjednik Izetbegović je dopustio i uredio mehanizme raspada RBiH bez ikakvog uistinu ultimativnog vojnog pritiska ili neminovne političke potrebe. Poslanici ne samo da nisu tražili objašnjenje za taj čudnovati akt nego nisu zatražili ni da pročitaju ženevski sporazum raspada RBiH. Besmisao tog ponašanja se finalizirao skupštinskom odlukom da se potpiše ženevski sporazum, ali ako se vrate teritorije pretežno nastanjene bošnjačkim življem, a sporazum je „nerazveziv“!
Takvim zaključkom koji to logički nije - ostavlja se dovoljno prostora „pregovaračkom timu“ da se cjenjka i potpisuje što stigne ne bijući odgovoran nikojem skupštinskom principu. Takav zaključak je navodno odbijanje, i opet navodno pristajanje, a na srijedi je - ništa! On u konačnici ne služi ni odbijanju ni prihvatanju u značajnom aspektu tog pitanja. On služi samo korekcijama za ona četiri procenta teritorija dodatih Republici bosanskoj, nakon čega bi sporazum trebao biti potpisan.
Taj zaključak je, dakle, samo signal srpskoj strani: potrudite se još malo i dajte nam ta četiri procenta kako bismo u Sarajevu mogli tvrditi da smo, eto, „izvukli¨ trećinu međunarodno priznate države za koju je poginulo 200 hiljada ljudi „zato što mi možemo živjeti sa Srbima, ali ne možemo graditi državu sa njima“.
Rasturanje republike
Ako, dakle, neko u Sarajevu dobije 33 posto teritorija RBiH, on neće biti odgovoran za hiljade mrtvih, za nenaoružanost naroda, za mafiju, šverc oružjem i hranom, itd. Zato su stalno u opticaju teze da je agresor htio uništiti Bošnjake, a ne osvojiti teritorij. Naspram tako shvaćenog rata, narod na koncu ostaje sretan što je iko ostao živ, a Bosne, koliko je ostalo - ostalo.
Posljednja konzekvenca tog posla je asistiranje u rasturanju Republike Bosne i Hercegovine u previše reduciranu Republiku bosansku. Šta će se dogoditi sa političkim pluralizmom, sekularnom državom i individualnim pravima građana, možemo samo zaključivati po sadašnjem stanju i metodu formiranja legitimno neizabranih sabora.
Teza da se Bošnjaci moraju isključivo nacionalno organizirati u svrhu svog opstanka doživjela je kadrovsko-operacionalizatorsku kulminaciju formiranjem bošnjačkog „sabora“ kojeg niko nije izabrao osim vladajuća garnitura, koja se pobrinula da UNPROFOR preveze sve te navodne poslanike. Taj džepni parlament vladajuće skupine perspektivno služi ukidanju Skupštine RBiH, pa na koncu same RBiH, jer o njoj ne treba da odlučuju izabrani poslanici već navodni predstavnici naroda izabrani u kabinetima vladajuće stranke - napisao je 1993. u tom tekstu utemeljitelj „Avaza“ Fahrudin Radončić.
Autor: S. MUHIĆ : http://www.avaz.ba/clanak/137850/dan....kqA3nCnf.dpuf