Mnogi od nas se cude koji kriminal korupcija i ubistva se desavaju u zadnje vrijeme.Nestalgicari opet kako se to nesto u ono vrijeme nikad ili samo ponekad desavalo.Otvaram temu da mozemo slobodno pisati o ubistvima i lopovluku u Yugoslaviji prijasnjoj drrzavi koja nije nista bolja po tom pitanju ako nije jos gore bilo.Uzasi su cinjeni ljudi su nestajali mrak ih jeo a da nikad niko o tome nije bio informisan posebno stampa tel itd.
Sedam ubistava koja su potresla SFRJ (FOT
DANAS
Pojedini zločini znali su uzburkati javnost socijalističke Jugoslavije, a srbijanski portal Kurir odabrao je njih sedam koji su mjesecima kasnije bili vijest broj jedan u bivšoj državi.
Smrt poznatog advokata
1. Ljubinko Točilovac počinio je 1966. ubistvo koje je ličilo na ona iz krimi-romana. Odležao je 20 godina tvrdeći da je nevin
![]()
Auto-lakirer i magacioner u jednom preduzeću, vanredni student Više komercijalne škole Ljubinko Točilovac i Ljubica Sotirovski, supruga poznatog beogradskog advokata Milorada Sotirovskog (42), bili su ljubavnici. Sastajali su se u stanu Zore Rebić i Aksentija Belića i niko drugi za njihovu vezu nije znao.
Svjedoci i istraga
Točilovac je u noći 21. jula 1966., dok su Ljubica i njeno dvoje djece bili na moru, ubio advokata u njegovom u stanu, koji mu je ujedno bio i kancelarija. Oko 11 sati uveče komšije – stariji ljudi – čuli su viku iz njegovog stana, zatim pozive u pomoć i samrtni hropac, i vidjeli s leđa ubicu kad je napuštao zgradu, ali nisu smjeli da ga zadrže.
U stanu su nađena dva noža i jedan metalni valjak.
Isljednici su razgovarali sa više od 10.000 ljudi koji su imali bilo kakve veze sa Sotirovskim. Niko od njih nije imao motiv da ga ubije, niti je po ičemu bio sumnjiv.
Istraga se pomakla s mrtve tačke tek osam mjeseci poslije ubistva, kad je Ljubica Sotirovski prijavila miliciji da joj „jedan mladić, koga zna iz viđenja i koji se čudno preziva“, prijeti. Mladić je bio Ljubinko Točilovac, magacioner. I on je rekao da Ljupku zna iz viđenja, ali je poricao da joj je prijetio. Milicioneri su ga upozorili na ponašanje i pustili. Međutim, dalja istraga je pokazala da je on napravio jedan od noževa nađenih na mjestu ubistva.
Uhapšen je u martu 1967. godine i u istrazi je priznao zločin, ali je tvrdio da je Sotirovskog ubio zbog svađe oko nekog imanja. Na sud su, zajedno s njim, izvedeni i Ljubica, jer se ispostavilo da mu je bila ljubavnica, i Zora Rebić i Aksentije Belić.
Odbrana ćutanjem
Sve do završne riječi suđenje je bilo tajno, a Ljubinko Točilovac branio se ćutanjem. Zahvaljujući tome, ostalo troje optuženih moglo je da negira optužnicu i bili su oslobođeni. On je u decembru 1967. osuđen na smrt, ali mu je kazna odmah zamijenjena sa 20 godina zatvora. Sud je zaključio da je „Ljubinko Točilovac zaljubljen do ušiju, u vrtlogu strasti, razdiran ljubomorom, gonjen preuveličavanim pričama o maltretiranju voljene žene od strane njenog muža, sumnjičav prema ideji da će se ona razvesti, da će mu pomoći da završi fakultet i da će se potom uzeti, krenuo prečicom u budućnost putem zločina“.
Točilovac je progovorio tek na ponovljenom procesu u Vrhovnom sudu u januaru 1969. Porekao je priznanje uz istrage: „To što sam bio ljubavnik njegove žene ne mora da znači da sam ubica pokojnog Milorada Sotirovskog!“ I dalje se ponašao zaštitnički prema Ljubici, iako je bilo jasno da ga je prijavila jer joj je remetio planove da se ponovo uda i ode iz zemlje. Odslužio je svih 20 godina u Požarevcu, tvrdeći da je nevin. Nikad nije napisao molbu za pomilovanje.
Prvo gangstersko razbojništvo u socijalizmu
2. Sava Lisovac i Dragoljub Gutić su u decembru 1967. počinili razbojništvo kakvo u Beogradu nije zabilježeno od kraja Drugog svjetskog rata
![]()
Gutić (29) bio je propali student Ekonomskog fakulteta i ne mnogo uspješniji kockar. Zbog ovog poroka, i zbog izbjegavanja vojne obaveze, dva puta je završio u zatvoru, gdje je ukupno odležao dvadesetak mjeseci.
Drugari sa robije
Na robiji se upoznao sa Savom Lisovcem (34), ocem jednog djeteta, višestrukom povratnikom osuđivanim za teške krađe, razbojništva, nasilje i falsifikate, zbog čega je imao skoro devet godina zatvorskog staža.
Može se pretpostaviti da je Lisovac prvi došao na ideju o velikoj pljački, ali dokaza za to nema. Ideja je bila sljedeća: presresti kurira Robnih kuća „Beograd“, koji svakog dana u običnoj tašni nosi i do 100.000 dinara (suma po vriuednosti ravna stotinama hiljada evra danas) bez ikakvog pratioca i oružja.
Od kraja rata 1945. do te 1968. godine, naime, nikome nije padalo na pamet da pljačka blagajnike i banke. Samo se upadalo u stanove, džeparilo i ubijalo iz strasti ili niskih pobuda… Takva je situacija s kriminalom bila.
Za bjekstvo im je bio potreban auto, ali izgleda da ova dvojica nisu bila vična obijanju vozila, pa su – s lakoćom koju na sudu nisu znali da objasne – donijeli odluku da ubiju nekog taksistu.
Sedmog decembra 1967. godine obojica su sela na zadnje sjedište vozila Tiosava Jankovića. Jedan od njih – na sudu su se međusobno optuživali, i to je bila jedina razlika u njihovoj odbrani – ispalio je metak u nesretnog vozača. Odvezli su se do Fruške gore i, pošto su ga opljačkali, tijelo ubijenog bacili su u neki bunar kod Čortanovaca.
Tada je prvi put na prostorima Jugoslavije ubijen taksista na poslu.
Sutradan, 8. decembra, Lisovac i Gutić su na Novom Beogradu presreli kurira Robnih kuća, teško ga povrijedili i oteli mu pare, pa se dali u bijeg.
Strijeljanje
Štampa je pisala o „čikaškom slučaju gangsterizma“, taksisti su demonstrirali, i sva je policija dignuta na noge.
Dosta brzo otkriven je njihov identitet, a uhapšeni su 1. februara 1968. u Bosni i Hercegovini, u Zenici. Već u decembru 1968. Vrhovni sud je potvrdio smrtne kazne za obojicu, iako su do posljednjeg trenutka krivicu za ubistvo prebacivali na onog drugog. Sud je, zbog kriminalne Lisovčeve prošlosti, povjerovao Gutiću, ali je i samog Gutića osudio na smrt kao saizvršioca.
Strijeljani su u februaru 1969. u posebnoj podrumskoj prostoriji Centralnog zatvora u Beogradu.
Bilo je to posljednje izvršenje najteže kazne u Beogradu.
Izvadila dijete iz utrobe majke
3. Šefka Hodžić počinila je zločin do tada nezapamćen na ovim prostorima, a sve iz želje da bude majka
![]()
Nedaleko od Zvornika, u selu Jusići, 7. oktobra 1969. otkriven je leš trudnice Alije Hasanović (26). Istraga je utvrdila da je ubijena sa tri hica iz pištolja, a da je dijete izvađeno iz utrobe i odnjeto.
Ljekarski nalaz
Istraga je tapkala u mjestu sve dok sedam dana kasnije patolog dr Milan Vušić na osnovu rasjekotina na stomaku nije iznio hipotezu da je dijete oteto. Sugerisao je policiji: „Dijete je iz majčine utrobe mogao da otme samo neko ko ga je previše želio, a nije mogao da ga ima. Treba tražiti ženu koja ima dijete, a nije ga rodila.“
Ispitujući sve žene koje su se porodile u noći između 6. i 7. oktobra, policija je došla do Šefke Hodžić, vršnjakinje i školske drugarice ubijene Alije. Šefka, udata za građevinskog radnika, u mjesnoj kancelariji prijavila je rođenje, ali i smrt kćerkice Fatime. Ljekarski pregled pokazao je da Šefka nikad nije rađala. Ubrzo je priznala da je sedam mjeseci nosila krpe ispod haljine i dimija kako bi selu pokazala da je nakon devet godina braka ipak zatrudnila, ali nikako nije htjela da prizna ubistvo. Negirala je da je počinila zločin čak i kad su u njenoj kući nađeni dukati i prstenje s pokojnice, beli konac s bebinog pupka i krvavi nož.
Tokom istrage i na sudu iznijela je čak sedam verzija događaja: od potpunog negiranja veze sa slučajem, preko tvrdnje da joj je „dijete donio neki čovjek“, pa da joj je dijete dao Ramo Hasanović, komšija i bivši osuđenik koji joj je jednom to i obećao, jer je znao da je nerotkinja i da je zbog toga nesretna. Zatim je „priznala“ da je s Ramom bila na mjestu događaja, da mu je pomagala u ubistvu i da joj je on zaprijetio da će i nju ubiti ako progovori…
Zatim je odustala od Rame i svu krivicu svalila na djevera Sinana i jetrvu Fatimu. Na suočenju s Fatimom, gledajući je u oči, viknula je: „Govori istinu ili ću te sad ovde istući!“
Promjena presude
Pred Okružni sud u Tuzli izvedeni su Šefka Hodžić i njen zet Avdija Hodžić, kome je dala pištolj da ga sakrije u đubre. Osuđeni su 25. maja 1970. godine: ona na smrt streljanjem, a on na pet godina robije.
Čuveni advokat Filota Fila, koristeći mnoge propuste u istrazi i na suđenju, uspio je da preko Vrhovnog suda Jugoslavije izdejstvuje ponovno suđenje. Ovog puta, Šefka je iznijela osmu verziju – tvrdila je da je ubica Avdija Hodžić. Sud ovo nije usvojio, ali je prihvatio tezu odbrane da nije bilo riječi o podmuklom zločinu, nego o ubistvu na mah, pa je nova kazna za Šefku Hodžić bila 20 godina zatvora.
Pomilovana je poslije odležanih 13 godina, za Dan republike 1982.
Udala se ponovo, dobila dijete i promijenila ime. Do prije desetak godina živela je u Vojvodini.
Ubistvo zbog auta
4. Zastavnik JNA Dragan Turudić podijelio je javnost Jugoslavije pucnjem u obijača automobila Milorada Jovanovića.
![]()
Izraz „pozajmljivač” za osobu koja je obijala bravu na autu i odvozila se njime, da ga slupa u nekom jarku ili ostavi kad nestane goriva, uobičajio se kod nas sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Poznat policiji
Skupih vozila, da se preprodaju preko granice ili rasture za dijelove, nije bilo, najviše su se vozile „fiće“ i „tristaći“. Mladić Milorad Jovanović bio je ono što bi se danas reklo „odranije poznat policiji“. Oko tri ujutru 17. januara 1974. obio je „fiću“ parkiranog u Ulici Tihomira Višnjevca na beogradskoj Zvezdari. Čuvši startovanje motora, vlasnici automobila Dragica i Dragan Turudić (47), zastavnik JNA, skočili su iz sna i pojavili se na prozoru taman na vrijeme da vide kako „pozajmljivač“ udara u auto iza sebe nastojeći da se isparkira. Povikali su na provalnika, a ovaj je, umjesto da pobjegne, izašao iz auta i krenuo ka njima, psujući ih. Zastavnik je iz ormana uzeo svoj službeni pištolj.
Marko Lopušina, čijoj knjizi „Najzagonetnije jugoslovenske ubice“ dugujemo većinu podataka, piše:
„Kako je svađa bila sve žešća što se Jovanović više približavao prozoru na prvom spratu, Dragan Turudić ga je sve češće upozoravao da se smiri i da bježi, jer ima pištolj.
“Pucaj ako smiješ!”, uzvratio mu je Milorad Jovanović. I zastavnik je opalio jedan metak u vazduh. “Pozajmljivač” kola se trgao, povukao se nekoliko koraka natrag, sakrio iza ćoška i zaprijetio:
“A, majku ti tvoju, imam i ja pištolj, čekaj, sad ću da ti skinem glavu s prozora!”
„Ubistvo na mah“
Jovanović je tada načinio pokret rukom kao da vadi pištolj iz džepa. Dragica Turudić je vrisnula od straha. Njen muž je u tom momentu pokušao da se povuče s prozora u sobu, povukao je ruku s pištoljem i odjeknuo je pucanj. Zavladala je grobna tišina, a potom se začulo muklo stenjanje i psovke.“
Dragan Turudić je odmah pozvao komšije i miliciju. Predložio je milicionerima da ranjenog svojim kolima preveze u bolnicu, ali su mu ovi rekli da nema potrebe, jer je „samo pogođen u ruku“. Ali, kad je Hitna pomoć stigla, ispostavilo se da je Jovanović pogođen u grudi. Nije stigao živ do VMA.
Jugoslovenska javnost se odmah podijelila na one koji su tvrdili da „zastavnik nikako nije trebalo da puca zbog ‚gomile gvožđa‘, već da je trebalo da pusti momka da mu odveze auto kad je vidio da ovaj ne odustaje“, i na one koji su smatrali da je Turudić imao pravo da brani svoje vlasništvo.
Godine 1974. Vojni sud u Beogradu osudio je Dragana Turudića za ubistvo iz nehata na dvije godine zatvora. Poslije žalbi i tužioca i odbrane, Vojni sud je odmjerio istu kaznu, ali je djelo bilo prekvalifikovano kao „ubistvo na mah“.
Ludi golubar
5. Boranin Đorđe N. Adamović bez ikakvog povoda zaklao je porodicu svog prijatelja Đorđa K. Adamovića 1. januara 1985. godine
PODIJELI
Sedam ubistava koja su potresla SFRJ (FOT
DANAS
Pojedini zločini znali su uzburkati javnost socijalističke Jugoslavije, a srbijanski portal Kurir odabrao je njih sedam koji su mjesecima kasnije bili vijest broj jedan u bivšoj državi.
Smrt poznatog advokata
1. Ljubinko Točilovac počinio je 1966. ubistvo koje je ličilo na ona iz krimi-romana. Odležao je 20 godina tvrdeći da je nevin
Auto-lakirer i magacioner u jednom preduzeću, vanredni student Više komercijalne škole Ljubinko Točilovac i Ljubica Sotirovski, supruga poznatog beogradskog advokata Milorada Sotirovskog (42), bili su ljubavnici. Sastajali su se u stanu Zore Rebić i Aksentija Belića i niko drugi za njihovu vezu nije znao.
Svjedoci i istraga
Točilovac je u noći 21. jula 1966., dok su Ljubica i njeno dvoje djece bili na moru, ubio advokata u njegovom u stanu, koji mu je ujedno bio i kancelarija. Oko 11 sati uveče komšije – stariji ljudi – čuli su viku iz njegovog stana, zatim pozive u pomoć i samrtni hropac, i vidjeli s leđa ubicu kad je napuštao zgradu, ali nisu smjeli da ga zadrže.
U stanu su nađena dva noža i jedan metalni valjak.
Isljednici su razgovarali sa više od 10.000 ljudi koji su imali bilo kakve veze sa Sotirovskim. Niko od njih nije imao motiv da ga ubije, niti je po ičemu bio sumnjiv.
Istraga se pomakla s mrtve tačke tek osam mjeseci poslije ubistva, kad je Ljubica Sotirovski prijavila miliciji da joj „jedan mladić, koga zna iz viđenja i koji se čudno preziva“, prijeti. Mladić je bio Ljubinko Točilovac, magacioner. I on je rekao da Ljupku zna iz viđenja, ali je poricao da joj je prijetio. Milicioneri su ga upozorili na ponašanje i pustili. Međutim, dalja istraga je pokazala da je on napravio jedan od noževa nađenih na mjestu ubistva.
Uhapšen je u martu 1967. godine i u istrazi je priznao zločin, ali je tvrdio da je Sotirovskog ubio zbog svađe oko nekog imanja. Na sud su, zajedno s njim, izvedeni i Ljubica, jer se ispostavilo da mu je bila ljubavnica, i Zora Rebić i Aksentije Belić.
Odbrana ćutanjem
Sve do završne riječi suđenje je bilo tajno, a Ljubinko Točilovac branio se ćutanjem. Zahvaljujući tome, ostalo troje optuženih moglo je da negira optužnicu i bili su oslobođeni. On je u decembru 1967. osuđen na smrt, ali mu je kazna odmah zamijenjena sa 20 godina zatvora. Sud je zaključio da je „Ljubinko Točilovac zaljubljen do ušiju, u vrtlogu strasti, razdiran ljubomorom, gonjen preuveličavanim pričama o maltretiranju voljene žene od strane njenog muža, sumnjičav prema ideji da će se ona razvesti, da će mu pomoći da završi fakultet i da će se potom uzeti, krenuo prečicom u budućnost putem zločina“.
Točilovac je progovorio tek na ponovljenom procesu u Vrhovnom sudu u januaru 1969. Porekao je priznanje uz istrage: „To što sam bio ljubavnik njegove žene ne mora da znači da sam ubica pokojnog Milorada Sotirovskog!“ I dalje se ponašao zaštitnički prema Ljubici, iako je bilo jasno da ga je prijavila jer joj je remetio planove da se ponovo uda i ode iz zemlje. Odslužio je svih 20 godina u Požarevcu, tvrdeći da je nevin. Nikad nije napisao molbu za pomilovanje.
Prvo gangstersko razbojništvo u socijalizmu
2. Sava Lisovac i Dragoljub Gutić su u decembru 1967. počinili razbojništvo kakvo u Beogradu nije zabilježeno od kraja Drugog svjetskog rata
Gutić (29) bio je propali student Ekonomskog fakulteta i ne mnogo uspješniji kockar. Zbog ovog poroka, i zbog izbjegavanja vojne obaveze, dva puta je završio u zatvoru, gdje je ukupno odležao dvadesetak mjeseci.
Drugari sa robije
Na robiji se upoznao sa Savom Lisovcem (34), ocem jednog djeteta, višestrukom povratnikom osuđivanim za teške krađe, razbojništva, nasilje i falsifikate, zbog čega je imao skoro devet godina zatvorskog staža.
Može se pretpostaviti da je Lisovac prvi došao na ideju o velikoj pljački, ali dokaza za to nema. Ideja je bila sljedeća: presresti kurira Robnih kuća „Beograd“, koji svakog dana u običnoj tašni nosi i do 100.000 dinara (suma po vriuednosti ravna stotinama hiljada evra danas) bez ikakvog pratioca i oružja.
Od kraja rata 1945. do te 1968. godine, naime, nikome nije padalo na pamet da pljačka blagajnike i banke. Samo se upadalo u stanove, džeparilo i ubijalo iz strasti ili niskih pobuda… Takva je situacija s kriminalom bila.
Za bjekstvo im je bio potreban auto, ali izgleda da ova dvojica nisu bila vična obijanju vozila, pa su – s lakoćom koju na sudu nisu znali da objasne – donijeli odluku da ubiju nekog taksistu.
Sedmog decembra 1967. godine obojica su sela na zadnje sjedište vozila Tiosava Jankovića. Jedan od njih – na sudu su se međusobno optuživali, i to je bila jedina razlika u njihovoj odbrani – ispalio je metak u nesretnog vozača. Odvezli su se do Fruške gore i, pošto su ga opljačkali, tijelo ubijenog bacili su u neki bunar kod Čortanovaca.
Tada je prvi put na prostorima Jugoslavije ubijen taksista na poslu.
Sutradan, 8. decembra, Lisovac i Gutić su na Novom Beogradu presreli kurira Robnih kuća, teško ga povrijedili i oteli mu pare, pa se dali u bijeg.
Strijeljanje
Štampa je pisala o „čikaškom slučaju gangsterizma“, taksisti su demonstrirali, i sva je policija dignuta na noge.
Dosta brzo otkriven je njihov identitet, a uhapšeni su 1. februara 1968. u Bosni i Hercegovini, u Zenici. Već u decembru 1968. Vrhovni sud je potvrdio smrtne kazne za obojicu, iako su do posljednjeg trenutka krivicu za ubistvo prebacivali na onog drugog. Sud je, zbog kriminalne Lisovčeve prošlosti, povjerovao Gutiću, ali je i samog Gutića osudio na smrt kao saizvršioca.
Strijeljani su u februaru 1969. u posebnoj podrumskoj prostoriji Centralnog zatvora u Beogradu.
Bilo je to posljednje izvršenje najteže kazne u Beogradu.
Izvadila dijete iz utrobe majke
3. Šefka Hodžić počinila je zločin do tada nezapamćen na ovim prostorima, a sve iz želje da bude majka
Nedaleko od Zvornika, u selu Jusići, 7. oktobra 1969. otkriven je leš trudnice Alije Hasanović (26). Istraga je utvrdila da je ubijena sa tri hica iz pištolja, a da je dijete izvađeno iz utrobe i odnjeto.
Ljekarski nalaz
Istraga je tapkala u mjestu sve dok sedam dana kasnije patolog dr Milan Vušić na osnovu rasjekotina na stomaku nije iznio hipotezu da je dijete oteto. Sugerisao je policiji: „Dijete je iz majčine utrobe mogao da otme samo neko ko ga je previše želio, a nije mogao da ga ima. Treba tražiti ženu koja ima dijete, a nije ga rodila.“
Ispitujući sve žene koje su se porodile u noći između 6. i 7. oktobra, policija je došla do Šefke Hodžić, vršnjakinje i školske drugarice ubijene Alije. Šefka, udata za građevinskog radnika, u mjesnoj kancelariji prijavila je rođenje, ali i smrt kćerkice Fatime. Ljekarski pregled pokazao je da Šefka nikad nije rađala. Ubrzo je priznala da je sedam mjeseci nosila krpe ispod haljine i dimija kako bi selu pokazala da je nakon devet godina braka ipak zatrudnila, ali nikako nije htjela da prizna ubistvo. Negirala je da je počinila zločin čak i kad su u njenoj kući nađeni dukati i prstenje s pokojnice, beli konac s bebinog pupka i krvavi nož.
Tokom istrage i na sudu iznijela je čak sedam verzija događaja: od potpunog negiranja veze sa slučajem, preko tvrdnje da joj je „dijete donio neki čovjek“, pa da joj je dijete dao Ramo Hasanović, komšija i bivši osuđenik koji joj je jednom to i obećao, jer je znao da je nerotkinja i da je zbog toga nesretna. Zatim je „priznala“ da je s Ramom bila na mjestu događaja, da mu je pomagala u ubistvu i da joj je on zaprijetio da će i nju ubiti ako progovori…
Zatim je odustala od Rame i svu krivicu svalila na djevera Sinana i jetrvu Fatimu. Na suočenju s Fatimom, gledajući je u oči, viknula je: „Govori istinu ili ću te sad ovde istući!“
Promjena presude
Pred Okružni sud u Tuzli izvedeni su Šefka Hodžić i njen zet Avdija Hodžić, kome je dala pištolj da ga sakrije u đubre. Osuđeni su 25. maja 1970. godine: ona na smrt streljanjem, a on na pet godina robije.
Čuveni advokat Filota Fila, koristeći mnoge propuste u istrazi i na suđenju, uspio je da preko Vrhovnog suda Jugoslavije izdejstvuje ponovno suđenje. Ovog puta, Šefka je iznijela osmu verziju – tvrdila je da je ubica Avdija Hodžić. Sud ovo nije usvojio, ali je prihvatio tezu odbrane da nije bilo riječi o podmuklom zločinu, nego o ubistvu na mah, pa je nova kazna za Šefku Hodžić bila 20 godina zatvora.
Pomilovana je poslije odležanih 13 godina, za Dan republike 1982.
Udala se ponovo, dobila dijete i promijenila ime. Do prije desetak godina živela je u Vojvodini.
Ubistvo zbog auta
4. Zastavnik JNA Dragan Turudić podijelio je javnost Jugoslavije pucnjem u obijača automobila Milorada Jovanovića.
Izraz „pozajmljivač” za osobu koja je obijala bravu na autu i odvozila se njime, da ga slupa u nekom jarku ili ostavi kad nestane goriva, uobičajio se kod nas sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Poznat policiji
Skupih vozila, da se preprodaju preko granice ili rasture za dijelove, nije bilo, najviše su se vozile „fiće“ i „tristaći“. Mladić Milorad Jovanović bio je ono što bi se danas reklo „odranije poznat policiji“. Oko tri ujutru 17. januara 1974. obio je „fiću“ parkiranog u Ulici Tihomira Višnjevca na beogradskoj Zvezdari. Čuvši startovanje motora, vlasnici automobila Dragica i Dragan Turudić (47), zastavnik JNA, skočili su iz sna i pojavili se na prozoru taman na vrijeme da vide kako „pozajmljivač“ udara u auto iza sebe nastojeći da se isparkira. Povikali su na provalnika, a ovaj je, umjesto da pobjegne, izašao iz auta i krenuo ka njima, psujući ih. Zastavnik je iz ormana uzeo svoj službeni pištolj.
Marko Lopušina, čijoj knjizi „Najzagonetnije jugoslovenske ubice“ dugujemo većinu podataka, piše:
„Kako je svađa bila sve žešća što se Jovanović više približavao prozoru na prvom spratu, Dragan Turudić ga je sve češće upozoravao da se smiri i da bježi, jer ima pištolj.
“Pucaj ako smiješ!”, uzvratio mu je Milorad Jovanović. I zastavnik je opalio jedan metak u vazduh. “Pozajmljivač” kola se trgao, povukao se nekoliko koraka natrag, sakrio iza ćoška i zaprijetio:
“A, majku ti tvoju, imam i ja pištolj, čekaj, sad ću da ti skinem glavu s prozora!”
„Ubistvo na mah“
Jovanović je tada načinio pokret rukom kao da vadi pištolj iz džepa. Dragica Turudić je vrisnula od straha. Njen muž je u tom momentu pokušao da se povuče s prozora u sobu, povukao je ruku s pištoljem i odjeknuo je pucanj. Zavladala je grobna tišina, a potom se začulo muklo stenjanje i psovke.“
Dragan Turudić je odmah pozvao komšije i miliciju. Predložio je milicionerima da ranjenog svojim kolima preveze u bolnicu, ali su mu ovi rekli da nema potrebe, jer je „samo pogođen u ruku“. Ali, kad je Hitna pomoć stigla, ispostavilo se da je Jovanović pogođen u grudi. Nije stigao živ do VMA.
Jugoslovenska javnost se odmah podijelila na one koji su tvrdili da „zastavnik nikako nije trebalo da puca zbog ‚gomile gvožđa‘, već da je trebalo da pusti momka da mu odveze auto kad je vidio da ovaj ne odustaje“, i na one koji su smatrali da je Turudić imao pravo da brani svoje vlasništvo.
Godine 1974. Vojni sud u Beogradu osudio je Dragana Turudića za ubistvo iz nehata na dvije godine zatvora. Poslije žalbi i tužioca i odbrane, Vojni sud je odmjerio istu kaznu, ali je djelo bilo prekvalifikovano kao „ubistvo na mah“.
Ludi golubar
5. Boranin Đorđe N. Adamović bez ikakvog povoda zaklao je porodicu svog prijatelja Đorđa K. Adamovića 1. januara 1985. godine